Ne vidiš više zanos, a ni varku,
kada se strgne s toga lica ljuska.
Pojelo sunce svijetle kreme barku,
iz crna oka istrčava pljuska.
Tako to biva kad nestane veza
između slapa i svjetlosti stijene,
sve dublji je mrak, popis anamneza,
na prašnost dana ne padaju mijene.
Ne rađa jutro i lice se grči,
ježi se plamen, a mog'o bi biti
baklja na čelu da duša ne cvrči.
Prijekorno možda moguće je skriti
maglene noći. Sve ipak je laska.
Smrači se glatka, kad umremo, maska.
SABRANI SONETI
Post je objavljen 18.02.2013. u 09:39 sati.