Plan je bio jednostavan- u Dusseldorfu popiti kavu i nastaviti dalje.
Dignuli smo se rano, obilno doručkovali, ubacili u auto i za sat i pol već smo bili
u gradu.
No, iz nekog razloga, ušli smo u grad negdje umjesto negdje drugdje, pa smo
morali i hodati uz rijeku do centra. Bila je to lijepa šetnja, ali vrijeme je već curilo.
Curilo je dok smo hodali, pili kakao, birali čokolade, kupovali igračke i dječju robu,
tražili pivo, orijenitrali se po mahovini, kupovali plan grada, žalili što nismo kupili
karnevalske kostime, žalili što nemamo voki tokije, hodali kišnim centrom natrag do garaže,
tražili garažu, tražili auto.....
Umjesto optimističnih sat vremena u gradu smo proveli tri sata.
Ni to ne bi bilo tako strašno da se vrijeme nije pogoršalo.
Tamo negjde prije Munchena desili su se zastoji, nesreće, magla, kiša.
I onda, odjednom, neobjašnjivo,
milijun auta koji su izašli na autocestu i krenuli nekamo.
Uglavnom obitelji u karavanima, dokle oko seže.
Ni danas nam nije jasno kamo su to svi krenuli u petak navečer.
Vozili smo se polako. Toliko polako da smo prešli 70 kilometara u 2 sata.
Dojadilo nam je. Stali smo, večerali, vratili se natrag u auto....gužva je i dalje trajala.
Onda, konačno, oko 20h, konačno smo mogli stisnuti gas i voziti 100.
Vrijeme dolaska na navigaciji povećavalo se svako malo, pa sam ju prestala gledati.
Vozili smo se, vozili, vozili...i konačno, u 3.30. moji šefovi, moja gajba pive i ja
stigli smo kući.
Nisam se naspavala iduća tri dana.
Post je objavljen 17.02.2013. u 22:12 sati.