Marketing
To Rome with love
Ima nešto sveto u prirodi
U činjenici što smo svi iz istih zrna složeni
U tome da je kap vode potrebna svima nama da živimo
Ne i u tome da je jedna kap nedovoljna skoro svemu živome da preživi.
Ima nešto čudno u tome
Da neke stvari traže da ih srežeš pri dnu da ožive
U tome da stablu moraš uzeti grane da procvjeta
U tome da je proljeće bilo zima prošlog uskrsa
Ali sunce to nije odavalo. Nije bilo dovoljno zime da se navuku oblaci.
Italija je odlučila goste dočekati drugačije. Sveto. A onda smo otišli u samo tlo. U katakombe.
A iznad je i dalje cvjetalo. I prskalo. I živjelo.
A onda se ipak navuklo. Ipak je došao oblak. Morao je. A mi smo bili zahvalni na mrvama. Na suncu što nas je dočekalo.
Evo, dala sam vam još tu sliku… a onda nećemo više o Rimu. Nećemo.
Problem sa svakom mojom simetrijom je taj što je uvijek nešto nakrivljeno
Pa nedostaje onaj jedan zub za savršenstvo, onaj jedan stupanj, u ovom slučaju udesno.
Ali to je ok. Jer sam ionako dva stupnja ulijevo (svaki matematičar će se zgroziti nadamnom…)
Pa mi ni taj jedan ne bi pomogao. A sve i kad bi se možda nakon sna i protegnuo na dva,
Ostala bi ona jedna rupa kroz koju mi pada svo savršenstvo
U vodu, naravno,
Nakon što su se navukli oni oblaci.
Jer kiši nije strano pasti.
A eto ti se prozori ne daju zatvoriti.
I rekla sam da volim sjediti na njima, ali ovako lišena i stakla i uplašena visine, odustajem
I pomjeram se za tri stupnja. Ulijevo. Da budem malo i sebi drugačija.
A možda uopće nije do stupnjeva nego one greške centriranja
Al o tom potom
(Imam još puno toga reći o centriranju. Previše čak i za moje zagrade.)
Došla sam večeras zbog nečeg drugog.
Došla sam malo pričati o rijekama. Sebi. Vama. Rimu (iako sam rekla da nećemo o njemu). Rimu. S ljubavlju. Bar toga uvijek ima. Toga. I nakošenih savršenstava (ali…ta se priča zove Pisa, zove Toskana, zove svakako, ali nikako Roma.)
Pa…kad sam već došla o rijekama (čitaj…kad sam već pogriješila pa umjesto o jednoj, pomaknuta za par stupnjeva ulijevo, kad sam već počela o tim množinama…) zaslužili ste barem (Fontanu) četiri(ju rijeka)
Isječak vam je dovoljan, sigurna sam. Isječak i jedna golubica koja je toliko slobodna da joj je i oštrina pobjegla pred fotoaparatom…
Gospodin bog (možebitno velikog početnog slova) vam je Ganges (ako se ne varam)… i on je svjesno izabran (ako sam ga pogodila, a ako nisam onda svejedno evo priče zašto) jer na tu Indiju padam i patim. Od glave do pete. Himalaja, Indija i sveta voda. Eto. Zato Ganges…kažem – ako sam ga pogodila.
Ali…da se vratimo na temu… Rijeka
Ovo je moja rijeka. Ima još taj Pariz (i ta Njegova rijeka), srcu mi mio, ali o njemu neću jer je from Paris with love,
A danas sam zašećerena pa sam više to Rome with love…
Moja rijeka.
Kad sam u Rim došla prvi put, doživjela sam grad, doživjela spomenike, doživjela svašta. Upila. Divila se.
Kad sam došla u Rim prošlog uskrsa…bila je naprosto ta rijeka. Ta Moja. I sve je bilo viđeno. I sve je bilo poznato. Ali ta Moja, ona me onako nespremnu dočekala. Ona me onako brzinski oduševila.
Pa sam šetala naprijed nazad
I mislila zamisli ti to(!)…pitaju te „a šta ti je to kraj tebe?“ a ti kažeš Anđeoska tvrđava.
Ni manje ni više. Anđeoska.
Ali nije samo to…nije samo ta rijeka kriva. Ni Anđeoska tvrđava…makar…zamisli(!) Anđeoska(!)
(papi se ukazao anđeo…pa je dobila naziv…ali sad mi taj podatak nekim čudom oduzima čar naziva…ne znam…)
(uputa: primijeti pticu desno, kadgod ja o rijekama…)
Nije samo rijeka, ni tvrđava
Nego ti njeni mostovi. Ti Mostovi.
I zbog tih njenih mostova ja sam ovaj put…prošlog uskrsa…ja sam tako ostala…bože, koja rijeka.
Zrcali se. Zrcale se svi moji krugovi u njoj.
Zrcale se svi oblici u njoj koliko god ti se sve što vidiš činilo jednako.
Jer ti moji krugovi na rijeci ispod mosta samo su privid. Ali kad ih gledaš
Kad gledaš kako nisu pomaknuti za stupanj ulijevo, ni za dva, kako stoje dok stojiš
Kad gledaš kako nemaju ni radijusa ni opsega
Kako su savršeni jer su nepostojeći. - Onda odjednom nisu privid.
E, ti mostovi, i ti njihovi krugovi. Tu sam se zarazila. Tu sam znala…ići ćeš ti i do idućeg mosta, znam te ja. I išla sam…valjda ne do zadnjega, nego sam vjerojatno još jedan docrtala, samo kako bih taj zadnji i s druge strane pogledala.
A zašto krugovi? Zašto su me očarali…
Jer nestanu. Kad im dođeš – nema ih.
i ne bih ja to povjerovala, ali – i kraj ovog mosta sam bila (dok sam slikala te sulude krugove ispod onog prijašnjeg mosta)
I kažem vam…tih elipsa nije bilo. Naprosto nestanu. Kad im dođeš nestanu.
No dobro, elipse imaju dva središta…kako god se zvala. Vratimo se radije krugovima. Došla sam do svojih krugova.
Vidite? Nema ih. Ostala polovica. Opipljiva.
Sad mene zanima…koliko se čovjek može nebu približiti, a da ga i dalje vidi?
Znam samo jedno…
Ti mostovi…oni svoje anđele imaju i na kopnu…dobro, na mostu…iznad rijeke…
Ali dosta je bilo o čizmama… uskoro će proljeće. Za kraj vam šaljem nebo, a vi mi javite kad otkrijete gdje nebu prestaju krugovi i ostaju polovice.
Pees…s druge strane uopće nije bilo krugova...
Post je objavljen 17.02.2013. u 21:27 sati.