Marketing
'Ljudi se boje!'
Jučer sam prošao centrom grada i zapazio skromni štand, uz njega, vidi se promrzle, tri djevojke. Na šatorskom krovu štanda obješeni plakati koji pozivaju na prikupljanje potpisa koji bi trebali biti 'zakonsko' pokriće za raspisivanje referenduma s pitanjima koja sam naveo prije dva posta. U blizini je bio samo jedan muškarac, vjerojatno fizička zaštita djevojaka koje su, valjda, svojim šarmom trebale privući potencijalne potpisivače. Tog se dana nisam približio štandu.
Danas me supruga poslala po novi podni brisač. Starom je, naime jučer, radeći energično na skidanju podne prljavštine, slomila dršku točno na polovici. Prilazio sam trgu na kojem su jučer bili 'referendumci' iz drugog smjera i dugo nisam vidio štand.
'Nisu li valjda odustali?' pomislim i ubrzah korak. Uskoro se u vidokrugu pojavi dio platnenog krovića nad štandom i prvi od niza obješenih plakata. Uz ono četvero od jučer bio je prisutan još jedan čovjek.
Prišao i naslonio se na štand na kojem su, otvorene, ležale četiri knjige s rubrikama za upis.
'I što ja sad trebam učiniti?' pitam.
Jedna od djevojaka krenula je da mi objasni o čemu se radi. Prekinuo sam je riječima kako mi je poznata svrha potpisivanja. 'Pratim to već dulje vrijeme na Internetu!' dodah.
'Onda samo ime i prezime, JMBG ili pak OIB i naravno potpis', reče djevojka.
Nedavno sam podigao novu osobnu kartu. Na njoj nema ni JMBG ni OIB.
'Evo imam staru osobnu', rekoh i izvadih s četiri rupe probušen plastificirani dokument.
'I ja čuvam i nosim sobom staru', reče jedna od djevojaka nasmijavši se, a njezin muški 'zaštitnik' primijeti kako nas uvijek traže jedan od ta dva broja a nema ni jednog na novoj osobnoj.
'Ništa čudno kad znamo tko kod nas kroji i donosi zakone', nadovezah se na to. Odgovor je bio mali smiješak.
Dok su djevojke u knjige upisivale podatke upitah:
'I kako ide?'
'Pa ne baš najbolje', odgovori jedna. 'No do sada smo u cijeloj Hrvatskoj prikupili preko 40.000 potpisa,' nastavi vjerojatno s namjerom da me ohrabri.
'Malo je to, svega deset posto od potrebnog broja!'
'Više je, treba 378.000', primijeti djevojka i odmah shvati da se malo zaletjela. 400 ili 378 tisuća ne mijenja ništa na stvari ako je do sada prikupljeno 40 tisuća.
Dok su djevojke radile svoje, čovjek koji je stajao uz štand još otkako sam došao izvadio je novu osobnu iskaznicu i pokazujući je djevojkama rekao kako ne zna napamet ni JMBG ni OIB i da će navratiti drugi put kad kod kuće nađe jedan od ta dva 'važna' broja. Tko zna hoće li doći?
Okrenuo sam se 'zaštitaru' upitavši ga mogu li slikati štand za svoj blog na što mi je uz odobravanje rekao:
'Znate, mislim da nema velikog odaziva ne samo zbog medijske blokade, već i zbog činjenice da se ljudi – boje! Hvala vam što ste potpisali.'
Čitajući o pripremama za ovu akciju koju sam u jednom svom komentaru nazvao 'Borba Davida i Golijata' nisam bio siguran da ću priložiti svoj potpis. Ionako sam na 'službenom' referendumu za ulazak u EU glasao protiv pa mi je savjest, što se mog svjetonazora i stava tiče, čista. Ipak sam potpisao i nije mi žao. Pogotovo nakon što mi je 'zaštitar' rekao:
'Ljudi se boje!'
I neka mi onda netko priča o 'svijetlim' i 'mračnim' vremenima!
Post je objavljen 16.02.2013. u 16:49 sati.