Danima sjedim uz ovu sveznajuću kutiju, vrtim po stranicama i naiđem na iscrtane živote. Naiđem na priče, životne, stvarne, priče iz kojih čitam sebe. Prvo pomislim tko je to živio moj život, tko toliko zna o meni, tko umjesto mene piše ono što sam ja željela ispisati. Željela sam isprazniti dušu, željela stalno uz kavu iz početka. Al nikako naći početak jer još nisam našla ni kraj.
Odluka je donešena. Krećem u potragu za krajem, krajem jedne etape života, koji sam živjela kao da nije moj. Živjela za druge,živjela dok su starili, živjela dok su umirali, živjela da se rode, živjela da odrastu. Sada su veliki i imaju svoje živote, imaju svoja rađanja i odrastanja.
A ja , ja sam ostala sebi, naravno ponekad po potrebi i njima i drugima, al samo po potrebi.
Puna života, još uvijek puna želja koje sam godinama potiskivala, jer uvijek su želje drugih bile važnije, prve, ispred svega, pa i mog života.Uz njihovo odrastanje , moja se leđa sve više krivila, a ponekad želje zaboravljala, mislim na svoje želje koje su godinama bile sve bljeđe.
Kažu da sam vesela, da vesela, jer znala sam se, uz osmjeh savijati i klanjati, dvoriti i ugađati.
Uvijek sam mislila ako se ne savijam dovoljno duboko da će me manje voljeti. A željela sam biti voljena, željela biti voljena od drugih , jer se vjerojatno nisam dovoljno sama voljela.
Možda ću lakše doći do kraja, ako počnem iz početka , iz početka analizirati svoj život , al sa drugačijim osvrtom na njega.
Za početak redovno ću čitati ovdje na blogu tuđe života, kao da su moji. Možda uz pomoć toga uspijem od početka doći do kraja.
Post je objavljen 16.02.2013. u 16:37 sati.