Ja sam protiv investicija!
I to protiv bilo kakvih investicija, domaćih ili stranih, javnih ili privatnih, velikih ili malih, u poljoprivredu ili u turizam.... bilo kakvih.
Eto, kad nitko neće ja ću biti protiv investicija. Dobro, ima nekih koji su protiv pojedinih investicija, Plomin, Srđ, ali i ti su u načelu za investicije, ali su protiv tih pojedinih investicija.
Ja sam protiv investicija u načelu.
Zar vama nije čudno to, imate stotine udruga i interesnih skupina koje su za ovo i za ono, ali niti jedna nije protiv investicija kao tavih.
I svi su u načelu za investicije i vlada i privatnici i građani, a servira nam se da će nas investicije spasiti, da su one rješenje problema.
O investcijama kao takvim se uglavnom govori u pozitivom svijetlu, i stalno se po medijima i od strane političara i kapitalista priča o njima. Ne budi li vama to sumnju?
Mislim, ja volim pečenu teletinu, ali da mi svaki dan dolaze ljudi govoriti kako je pečena teletina dobra i kako je super za jesti, ne bi li to pobudilo sumnju. Ako ti se nešto sviđa, ne treba te stalno uvjeravati kako je to dobro i super, zar ne?
A onda da svaki dan jedem samo pečenu teletinu, na kraju bi mi se zgadila. Ko i investicije uostalom.
A stvar je i u tome da oni koji stalno pričaju o investticijama nikako da ih i ostvare, to je kao da ti stalno netko priča da će ti donijeti pečene teletine, a tu teletinu nikako da vidiš.
A da stvar bude gora taj isti non-stop žica neke pare i povlastice u zamjenu za pečenu teletinu.
Poslije nekog vremena cijela ta priča i cijeli taj kocept mora pobuditi sumnju, mislim to sa pečenom teletinom, ovaj investicijama.
Evo nekih stvari koje ne valjaju s investcijama. One donose kratkoročnu dobit, a dugoročno nas i dalje vuku na dno.
Hoće li investicije u željeznice i elektrane donijeti bolji život?
Za njih ćemo se zadužiti vani, i dosta stvari će se uvesti što znači da ćemo poticati razvoj stranih banaka i strane idustrije. To će na kraju plaćati građani kroz poreze i cijenu struje i željezničkih usluga.
Grade se kapaciteti za domaću potrošnu koja će morati plaćati uvezena dobra, što znači daljnje iscrpljivanje i osiromašivanje zemlje i u prvom redu građana.
Strane investicie isto ne valjaju, tu će stranci dovesti pare i opremu izvani, i ako i naprave nešto za izvoz to znači da će i dobra ići vani kao i profit. Zauzvrat ćemo se mi odreći, po običaju, poreza te će tako ovi investitori pokupiti profit, a nama će ostati briga za infrastrukturu koja će omogućiti dobro poslovanje investitorima i briga o radnoj snazi koja mora biti jeftina i dostupna tim investitorima.
Tako sad imamo smanjeni pdv na turizam, ali autoceste i drugu infrastrukturu za dobar turizam plaćaju građani iz poreza.
Grad mora biti čist za turiste, a ne za građane i koga briga ima li mjesta u vrtićima ili je li grad dobro funkcionira.
Ili treba dozvoliti zagađenje ako to paše investitorima, a građane ko pita, a na kraju će oni plaćati zdravstvenu skrb za one koji se razbole.
Osobito me živcira cmizdrenje investitora da im je sve skupo i da moraju čekati na papre i boriti se s birokracijom.
Pa što, moramo se svi s tim boriti i svima nam je puno toga skupo, a te skupe stvari i te dugočekajuće dozvole nisu za investiranje viška i gomilanje profita.
Nama je skup život, mi čekamo dozvole da bi mogli dostojastvemno živjeti i ostvariti prava koja imamo, za koja smo plaćali i plaćamo i nemamo nikakve povlastice i olakšice.
Dakle skupo vam je i dugo čekate na red? E pa stanite u red cmizdravci, ima nas još!
Uostalo čemu nove investicije? Što će nam nove štale kad su i one koje imamo prazne, novi strojevi kad ne rade ni oni koje imamo, nove tvornice kad se zatvaraju one koje sad imamo, novi stanovi kad i sad imamo brdo praznih...
Naravno, stvar je u tome da investicije nisu investicije. One ne služe da bi se nešto proizvodilo jer to možemo i bez velikih novi ulaganja. One su sredstvo potrošnje, zaduživanja i što je najvažnije one su obećanje bolje budućnosti.
A naravno to je i ono najvažnije što se tiče investicija.
Investicije su postale čaroba riječ, nešto u što se sve i svašata može utrpati. One su obećanje bolje budućnosti i nada i posao i stvar i sve što bi trebali željeti u jednom. One su sve, a to znači da su ništa, obična ideologija.
Investicije su tek obećanje bolje budućnosti i izgovor da se ne radi ništa sada niti u drugim područjima koja nisu mjesto investicija. One su obećani raj, samo jedna u nizu riječi koje bi nam trebale olakšati sadašnji težak život, čisto obećanje budućnosti, bijeg iz današnjeg očaja, ideja da je život negdje drugdje, tamo u svijetu investicja.
A sjećate se što je sve bilo prije investicija?
E da nam je imati svoju državu pa će sve procvitati. Pa onda smo je dobili, ali onda kad dobiješ onda shvatiš da je život negdje drugdje.
E samo kad uđemo u EU sve će procvitati, a kako se približavamo EU i kako nam i to obećaje bolje budućnosti istu neće donijeti vrijeme je za novu riječ koja će biti obećanje bolje budućnosti.
Vrijeme je da počmemo čekati novog mesiju, vrijeme je za INVESTICIJE!
Post je objavljen 15.02.2013. u 07:27 sati.