Blind Faith - grupa od koje se ocekivalo da spusti nebo na zemlju, grupa koja je bez odsvirane note proglasena najvecom ikada oformljenom.
Blind Faith - grupa koja je postala najveci promasaj epohe, i to zaslugom diskografske kuce.
Blind Faith - grupa koja je izdala samo jedan album, koji je proglasen velikim razocaranjem, ali koji je na divno cudo, izdrzao zub vremena i postao klasikom rock muzike, na kojem se nalaze samo standardi epohe.
Svaka od tema je do sada obradjena nebrojeno puta od nebrojeno umjetnika, sta samo potvrdjuje iznimnost ovog albuma.
I sta ovo pokazuje?
Da je grupa imala potencijal, i to nevjerovatno velik, ali da je diskografska kuca u nestrpljenju da odstanca skude na friskom uzletu, prisilila grupu na korake kojima se nisu slagali i za koje nisu bili spremni.
I zavrsilo je kako je zavrsilo - raspad je bio neminovan.
Steta!
Ovo je samo mali dio price!
Cijelu poslusajte u emisiji.
Blind Faith je bija engleski blues rock band sastavljen od Eric Claptona, Ginger Bakera, Steve Winwooda i Ric Grecha.
Grupa izdaje samo jedan album i to dovolno kazuje o njenom zivotu.
No ona stvarna, skoro neispricana prica je daleko iznad ovih suhoparnih cinjenica.
Stoga, ajmo ispocetka.
Cream su se raspali nakon iscrpljujucih turneja, permanentnih sukoba izmedju Bakera i Brucea, te dakako, zbog Claptona kojemu je dosadilo biti peacekeeper, ali isto tako i zbog njegovog groznog pada u ralje droge.
Pa i to je u stvari samo dio price, jer jedan od razloga raspada je stvarno bilo razmimoilazenje u buducoj koncepciji banda.
Naime, Clapton je inzistirao na komercjalnoj verziji eksperimentalnog bluesa, dok su druga dvojica zeljela nastaviti utabanom stazom.
U slicnoj se situaciji nasao i Steve Winwood u okvirima maticne grupe The Spencer Davis Group, u kojoj je bio vodeci vokal posljednjih godina.
Winwood je zelio eksperimentirati sa jazzom.
Doduse, grupu je napustio prije osnutka Blind Faith.
Po napustanju Spencer Davis Group osniva Traffic, jedan vema dooooobar band, ali ga stavlja u hibernaciju, kad je primio poziv Claptona da mu se pridruzi.
By the way, o grupi Traffic, uskoro !!
Dunque, te 1969 godine Winwood i Clapton sviraju zajedno, uigravajuci se i pripremajuci se za nesto sta ce tek doci.
Clapton je sa svoje strane bija jako zadovoljan kako su jamovi tekli, ali je okljevao sa osnivanjem ozbiljnog banda, jer je znao sta nosi stalni angazman i ugovor sa diskgrafskom kucom.
No onda na scenu stupa Baker.
Jednog lipog dana je jednostavno banija u podrumu Claptonove kuce, sjeo za bubnjevima i skoro finalna verzija banda se rodila.
No ni to nije islo lako.
Kao sta smo rekli, Clapton je okljevao sa bilo kakvim ozbiljnijim pristupon, a pogotovo kad se nametnula potreba za basistom i ime Jack Brucea je izronilo na povrsinu.
Svirati ponovo u istom sastavu, nepunih 6 mjeseci nakon raspada Creama, bilo je deplasirano.
Teskom mukom, na nagovor Winwooda, Clapton pusta Bakera na svirke i tako ovaj postaje stalni posjetioc podruma, koji ce iznjedriti novi band.
Na sasvim drugom kraju muzickog svjeta, grupa Family zivi svojim unikatnim zivotom, postavljajuci temelje za kult koji ce tek usljediti.
By the way, Family su jedan od mojih najomiljenijih bandova, te cu i o njima pripremiti set posebnih emisija, kad za to bude vrime.
Ajmo sa dalje sa pricom.
U grupi Family je na basu bio Ric Grech.
Osobno, nije bio bas zadovoljan razvojem situacije. Rodger Chapman je vodio band sigurnom rukom i jasnom smjeru, koji nazalost nije ukljucivao midijsku slavu i brdo novca. (iako je i to doslo, ali prekasno za band).
Dunque, napustajuci Family u sred americke turneje, dobiva poziv da se pridruzi Claptonu i ekipi na novom putu ka zvjezdama.
Po objavi o osnutku i zajednickom djelovanju, Blind Faith, naziv koji je u stvari cinicna postapalica, dobiva nevidjenu medisku paznju.
I tu nalazimo embrio svih problema koje ce grupa imati u svom kratkom zivotu.
Jer, govoriti o grupi u superlativima, i to prije ijedne odsvirane note, znaci stvoriti ogroman pritisak na kojeg nitko od clanova, osim mozda Bakera nije bio spreman.
Dakako, grupi je odmas zaljepljena etiketa supergrupe, cak i iznad prethodne, nazivajuci ih, "super Cream".
I pored toga sta su svim silama nastojali ostati u okvirima realnosti i dobro uvjezbati repertoar, na pritisak sa svih strana, grupa nespremna ima debut na besplatnom koncertu u Londonskom Hyde Parku, u sestom mjesecu 1969 godine.
I bez interneta vjest o koncertu se prosirila kao groznica, te je dan uoci, oko, skoro 7 000 ljudi zauzelo mjesta i tu nocilo, da bi zauzeli sta bolje pozicije za taj dogadjaj.
A koliki je znacaj koncert poprimio, govori cinjenica da su ga po vaznosti i velicini poredjivali sa spustanjem na Mjesec.
Mozda malo deplasirano sa ove vremenske distance, ali s obzirom koje je mjesto muzika imala u socijalnom zivotu zapadne civilizacije u to doba, poredba je bila na realnim nogama.
Osvanio je predivan dan, a sa njime i 100 000 dusa koje su dosle gledat svoje heroje.
No ovo novorodjence je bilo rodjeno prerano.
I kako je netko u to vrijeme napisao, a ja potpisujem cak i danas, Blind Faith su trebali biti Zlatno Djete, a ispalo je da su bili Rosemaryna Beba!
Gledajuci snimku sve postaje jasno.
Grupa jednostavno nije bila spremna za javni nastup.
Izuzev Bakera, svi clanovi grupe su bili daleko ispod svog nivoa.
To se posebno odsnosi na Claptona, kojeg je bilo zalosno vidjeti kako odradjuje koncert bez i trunke zara. Izgledao je, kao da se stica i ka malo dite zainatija, jer kako drugacije objasniti da je cjeli konert odradio u pozadini, cijeli koncert nije napravio skoro niti koraka, a o svirci da i ne govorim. Osim onih obaveznih par nota u solo izdanju, nicega nije bilo sa njegovog repertuara.
Zalosno je bilo gledati te velikane u tako jadnom izdanju.
Zalosno!
No i pored svega, fanovi su pozitivno primili grupu.
Ajmo stavit ruku na srce, i reci da nakon grupe Cream, fanovi bi bilo sta vezano za tu grupu pozitivno primili.
Intersantno je ovom prilikom za napomenuti, pomalo konfuzna situacija oko izdavanja ploca i potpisivanja ugovora, jer su clanovi bili potpisnici za razlicite dioskografske kuce.
Tako je Steve Winwood, koji je bio pod ugovorom sa Island Records, “posudjen” Polydor Recordsu, sa kojim su Clapton i Baker imali ugovor.
Tako je vjerovatno, kao dio pogodbe, promocionalni single izdan pod Island etiketom.
I da zbunjoza bude veca, single je u stvari bio info promocija same kuce, koja je mjenjala urede i adresu, pa je i sama tema, odnosno jam na singlici nazvan "Change Of Address From 23 June 1969".
I navise svega, naslovna strana singlice sa ovim jamom nije bila kreditirana grupi, koja se u stvari nije uopce spomenula.
Singlica je tiskana u 500 primjeraka, a sam jam je naknadno izdan na prosirenoj verziji albuma, koji je izdan 2000 godine.
Eto, malo konfuzno, ali tako je bilo.
Idemo dalje
Band se povlaci u studio da bi snimio album, ali ni tu nisu imali mira. Naime, kako bi ih sta vise promovirao, management organizira mini turneju po Skandinaviji. Nju su iskoristili dakako i za uvjezbavanje novih pjesama.
No tu se kalvarija sa snimanjem nije zavrsila. Po zavrsetku te turneje, odlaze u Ameriku i prvi nastup imaju u Madison Square Gardenu, pred vise od 20 000 ljudi.
Napokon, nakon jos punih sedam sedmica, i americka turneja biva zakljucena.
Turneja je pokazala sve slabosti i nedostatke ove grupe velikih ljudi.
No glavni problem je bio nedostatak materijala. Sve sta su imali spremno stalo je jedva u uru vrimena, te su bili prisiljeni, na radost fanova, svirati stare stvari od grupe Cream i Traffic.
I to je dovelo do toga da je Clapton nasao sebe tocno ondje gde nije ni htio, a ni zelio biti – zaglavljen u nekoj vrsti "super Cream" inkarnacije.
Inace, faktografije radi, predgrupe na ovoj turneji su im bili izmedju ostaloga, Free, Taste i R&B band Delaney & Bonnie, koji ce u kasnijoj karijeri Eric Claptona odigrati znacajnu ulogu.
Naime, zeleci pobjeci od kalupa Creama pa i Blind Faitha, odnosno smjera kojim je krenio, Clapton je sa blagonaklonoscu gledao ovaj soul/folk/blues sastav.
I polagano se nasao u situaciji da je vise vremena provodio sa njima nego sa maticnim bandom.
Time je dakako pruzio sansu Winwoodu da preuzme rolu lidera banda.
No pred svega loseg sta je pratilo grupu, po svom izlasku, album prvjenac zauzima prva mjesta na svim mogucim listama na svjetu.
Cak se pojavio i na Black Album Chart, rezerviranom samo za obojene umjetnike i njihovu muziku, zauzevsi 40. mjesto.
Prodaja je isto bila monstruozna.
Za ono vrijeme je obarao sve rekorde, prodajuci se u pola miljona kopija u prvom mjesecu svog zivota na trzistu.
Dakako, ova je prodaja boostirala i prodaju starih Cream albuma, tako da je ovaj projekt donio visestruke koristi svim sudionicima.
Dakako, sucajno ili ne, sam omot albuma je digao lipu prasinu.
Jer staviti na omtu albuma golu teen djevojcicu, koja u ruci drzi avion u tako ocitom obliku falusa, cak i za to vrijeme je bilo malo puno.
Nakon nevidjene medijske prasine u Americi, grupa i diskografska kuca, su bile prisiljene promjeniti omot, te je za ta trzista ploca nastavila izlaziti sa omotom na kojem je bila fotografija banda.
Isto tako, izdavacka kuca i grupa su bili toliko sigurni u uspjeh, da na omotu albuma nema nikakvih informacija tko stoji iza toga, a niti je otisnut naziv albuma.
Koliko se sicam, to je u povjesti muzike napravio samo Led Zeppelin sa cetvrtim albumom, Derek & Dominos sa “Laylom” i Beatlesi sa svojim “White Albumom”, s time da je na ovom posljednjem, ipak vodeni print bio na omotu.
Sta se same muzike tice, ona je u vrijeme izlaska ovog albuma pobrala razlicite, da ne kazem diaometralno suprotne kritike. Dakako, sada se vidi tko je bio u pravu.
Osnovni problem u prijemu muzickog izraza je doduse lezao u tome sta nitko nije znao sta ocekivati, i tako da je izaslo bilo sto, jednako bi bilo docekano, jeer ne zaboravimo, od ove cetvorice ljudi od krvi imesa se ocekivalo nesto bozansko.
A oni su isporucili barsunastu verziju sirovog Creama, dodatno omeksanu glasom Steve Winwooda i Ricovom violinom.
Iako se u to vrijeme cinilo kao neka sljepa ulica, ali danas je i te kako vidljivo da je izricaj grupe Blind Faith u stvari bio evoluciski korak unazad, prema blues vodama, da bise odatle ponovo zapoceli razvijati nesto drugacije, vjerovatno nesto posebno.
No stvarnost je bila na suprotnoj strani od zelja, i dogodilo se to sta se dogodilo.
Eto, bilo bi to sve sta se tice uvoda, a sad krecemo sa albumom.
Muzicki dio ce biti podjeljen u dva djela. U prvom djelu cemo poslusati cijeli album u svom orginalnom izdanju, a u drugom djelu, bonus teme koje su naknadno izdane.
Po izlasku albuma i zavrsetku turneje po Americi, band se vraca u Englesku krajem osmog miseca, pracen glasinama o skorasnjem raspadu.
Glasine se pokazuju kao tocne, jer u desetom mjesecu Blind Faith prestaje postojati, nakon godinu dana svog postojanja.
Sam raspad grupe tekao je bez nekih suza, jer je svatko od clanova vec imao svoje drugacije vidjenje muzike kojom se zeli baviti.
Nazalost, drugi album nikada nije snimljen, a istotako, ne postoje autorizirane zive snimke iz tog razdoblja.
Dakako, zivi albumi ce se pojavljivati cijelo vrijeme, da bi nedavno bio izdan CD Box Set “Compensation For Betrayal”, sa svim zivim snimkama banda, sastavljen od 6 dc-ova.
Ajmo bit posteni i reci, na tim snimkama postoje stvarno lipe teme i lipi momenti.
Sta je bilo poslije?
Nakon raspada banda, Clapton se mice od svjetala pozornice.
Tom je covjeklu bilo dosta.
Svirao je muziku koju nije htio, imao je status kojeg je mrzio.
Podsjetimo se, u to vrijme jos je bila friska uspomena na grafite “Clapton je Bog”
Najprije se pridruzuje Lennonu u Plastic Ono Band, sjedeci u sjeni na pozrnici, te se nakon toga pridruzuje prijespomenutim Delaney & Bonnie and Friends, kao pomocni gitarista.
Mozda ce izgledati cudno, ali ovim je sa sebe skinuo teret superstara i mega zvjezde i dakako, zauvjek skinuo plast bozanske providnosti kojim ga je ogrnula vjerna publika.
Sama saradnja sa Delaney & Bonnie nije toliko bila znacajna u njegovoj karijeri, osim spomenutog poteza, koliko u cinjenici da je od clanova banda oformio Derek and the Dominos. O ovom lipom sastavu i njegovom vjecnom hitu “Layla”, u emisiji za dva tjedna.
I ajmo bit jos jednom posteni i reci, da je Clapton i pored apriori odbacivanja svakog uticaja Creama pa i Blind Faitha, na svom koncertnom repertoaru zadrzao nekoliko tema iz tog razdoblja, i izvodi ih dan danas.
Radi se o temama “Crossroads”, “Presence of the Lord" i "Can't Find My Way Home".
Na drugu stranu, Ginger Baker je ocito uzivao u svirci sa Blind Faith, te nakon raspada grupe osniva svoj band Ginger Baker's Air Force, u kojem su bili Ric Grech i Steve Winwood.
Nazlost snimke iz tog doba su koliko dobre, toliko tehnicki katastrofalne.
Nakon par nastupa Winwood i Grech napustaju grupu, te ozivljuju Traffic.
Zajedno saradjuju na Traffic albumima, “The Low Spark of High Heeled Boys” i “Welcome to the Canteen”.
Oba albuma su mi u srcu od svog izlaska, zajedno sa neokrunjnim vladarom Traffic legislative, “John Barleycorn Must Die”.
Po raspustanju grupe Traffic, Winwood nastavlja uspjesnu solo karijeru.
No ta karijera meni osobno nije bas impersivna, jer je prate plosna polukomercjalna izdanja.
Ric Grech mijenja nebrojeno sastava, da bi 1990 godine parija na raport Sv. Petru.
Eric Clapton i Steve Winwood su do danasnjih dana ostali u veoma dobrim odnosima.
Cesto su nastupali zajedno, pa cak organizirali zajednicke turneje.
A nastupili su i u filmu Blues Brothers 2000.
I to je bilo ono sta ja znam o ovom bandu.
A sad malo onog, personalnog, osobnog, jer u to vrime, a i danas, svatko je prozivljavo ovu grupu na svoj nacin i imao svoju viziju onoga sta je u stvari trebala svirati i kako.
Blind Faith je mozda jedina grupa ikada oformljena koja je imala rijeku sljedbenika, a svaki od njih ih je video drugacijim, svojim ocima. Nelogicnost sljedbenistva ove grupe je bila i u tome jer su je volili i oni koji su joj negirali bilo kakav smisao i vrijednost.
I odmah na pocetku ove zavrsne rijeci da rascistimo neke stvari, ako nedoumica ipak ima.
Blind Faith su bili velika grupa. Nazalost bili su velika grupa ljudi koji su bili iscrpljeni statusom i trazili su samo jedno, da mogu na miru stvarati ono sta vole.
Da je kojim cudom grupa krenila tim smjerom, bilo bi to zaista nesto veliko, mozda nikad do tada dozivljeno u svjetu muzike.
Ovako, nikada necemo saznati sta bi bila da je bilo, ali mozemo samo sa zaljenjem konstatirati da je ono veliko, neodsvirano koje je tek dolazilo, zauvjek nestalo.
Zasto mogu ovako govoriti i gdje su mi argumentiu za to?
Kao prvo, pogledajmo sam album.
Po izlasku, pored zauzimanja vrhova top lista, biva proglasen najvecim promasajem epohe. I umjesto da tom logikom padne u zaborav, dan danas drzi zub vremena i te kako dobro, postajuci ono sta mu nitko nije prognozirao, klasik svog vremena i nezaobilazno stivo svih koje interesira muzika.
Potvrdu za ovu tvrdnju mozemo naci u cinjenici da od sest tema koje se nalaze na orginalnom izdanju, pet su postali standardi rock muzike, u stvari neka vrst evergereena. I da nadodam, sesta je ionako jam.
To samo ukazuje na potencjal koji je cucio u ovim ljudima i njihovoj svirci.
No ajmo cak i taj jedini album ostaviti po strani i pogledati sta je jos ostalo iza ove grupe.
U novijim izdanjima, album se izdaje kao dvostruki.
Na drugom CD-u se nalaze jamovi koji pokazuju grupu u jednom sasvim drugom svjetlu.
I kad jos poslusamo nedavno izdani CD Box Set od sest CD-ova snimljenih za koncerata u Americi, onda je manje vise sve jasno.
Grupa se pokusala odljepiti od legislative Creama, pa cak i Traffica, vracajuci se korijenima blues izricaja i u tome pokusala pronaci svoj smjer.
To im je u zivo cak i uspjevalo, iako ne bas uvjek, jer su tili ne tili, morali udovoljati zahtjevima publike.
No, u ovim trenucima gdje se vidi da Clapton, Winwood, Ric i Baker uzivaju, dovoljno govore koji je to blues bila ta odrednica.
Evolucija izricaja uronjenog u bluesu je cudesno napredovao u tako kratko vrijeme i prava je steta sta se ta evolucija nije nastavila i dobila neku svoju zavrsnu formu.
A sve su naznake bile tu.
Pri tom ne smijemo smetnuti s uma, da je Clapton pao pod uticaj The Banda i njihovog albuma “Music From Big Pink”, i dakako, nikada se nije odrekao svojih blues korijena i uzora.
I da rezimiramo, uz bluesom okupiranog Claptona, jazzy bubnjanja Bakera, klasicno progresivnog Rica i ekstravagantnog Winwooda, Blind Faith su bili na putu da tek postanu ono sta su im unaprijed i prerano predodredili svi odreda, od fanova, obicne publike, medija do diskografske kuce.
I bas taj preuranjeni status superstarova i mega zvjezda im je donio proklestvo kojeg se nisu uspjeli otresti i koje im je donjelo kraj nakon godine dana postojanja.
Steta!
I na kraju balade, ako se sve zbroji i oduzme, Blind Faith su bili grupa koja je bila u permanentnom sukobu sa managementom, a i management sa njima.
Blinfd Faith su bili grupa ljudi koja jednostavno nije imala sta reci jedno drugom, ali i pored toga, grupa ljudi koja je prekasno pocela disati kao jedan, u trenucima zajednicke magije.
Blind Faith su bili grupa u kojoj je bubnjar bio heroinski ovisnik, a gitarista je zelio napustiti takorekuc i prije nego joj se pridruzio.
Blind Faith je bila grupa koja je odrzavala koncerte na stadionima, na kojim se klavijaturista jednostavno nije zelio nalaziti.
Blind Faith je bila grupa koja je izazvala medjunarodni skandal sa omotom ploce, ali isto tako, Blind Faith je bila grupa koja je stancala tone novca kojeg uopce nisu htjeli.
Blind Faith je bila grupa koja je po svom osnutku proglasena za ono sta je tek trebala postati.
I da ironija bude veca, za sam kraj zapanjujuci podatak.
Skoro godinu dana nakon raspada, u muzickom magazinu Melody Maker, Blind Faith biva proglasen od strane citalaca, cujte sad ovo, biva proglasena kao Najveca Nada Engleske Muzike!!
Pitam se nakon ovoga svega, jeli ista jos treba reci!!??
Eto!
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
