Marketing
Nezaposlena dobitnica nagrade
Nezaposlenost katkad ima i onih manje loših strana. Primjerice, imate vremena pozabaviti se onime što ste oduvijek željeli, ali nikada niste imali dovoljno vremena. I tako sam ja napisala kratku priču. Prvu. Za nagradni natječaj. I osvojila sam nagradu jer, prema ocijeni žirija, priča je bila među prvih 10. Osma, da budemo precizni. Pa ako vam se hoće vi sada čitajte, a ja se idem trackati Lushevim proizvodima koje sam, uz knjigu „Pisanje kratkih priča“, dobila kao nagradu. 
Zauvijek riđa
Prabaku Justu pamtim iz vremena kada je njezina kosa već odavno bila plavkastosrebrna. Kao vitalna sedamdesetogodišnjakinja svakodnevno je obilazila djecu i unuke, a nedjeljni ručak u stanu, koji je dijelila s mlađom sestrom Micikom, bio je dio obiteljske tradicije. Nakon juhe, pohanaca s restanim krumpirom i okruglica od šljiva, siti i dremljivi muški članovi obitelji krenuli bi s prepričavanjem prabakinih anegdota. Tako oduvijek znam da je njezina kosa nekoć bila vatrenocrvena...
Kao najstarije dijete siromašne zagorske obitelji Justa je, tamo negdje oko 1915, krenula u školu za časne. Crvenokosu, mršavu djevojčicu zanimalo je zašto su sve časne ravne. Zašto se ispod crnih odora ne naziru njihove grudi. U želji za odgovorima, jedne se večeri tako ušuljala u ćeliju poglavarice samostana. Popela se na ormar i strpljivo čekala da uvažena stanarka dođe i spremi se za spavanje. Poglavarica se skidala, a prabaka je sve neopreznije virila s vrha ormara. I taman kada je zagonetka trebala biti riješena, Justa je pala ravno pred poglavaričine razgolićene noge. Osim nekoliko ogrebotina i ispisnice iz reda budućih časni, ništa se strašno nije dogodilo. Ti i tvoje črlene lasi, dočekala ju je majka na kućnom pragu, i nije prošlo dugo, a prabaka se već našla u Zagrebu.
Učenica djevojačke škole i članica sportskog društva Sokol, zbog crvene kose ili njoj usprkos, snašla se u Zagrebu tako dobro da je godinama dočekivala i ispraćala brojnu braću i sestre na putu prema Berlinu, Parizu pa čak i Americi. Ona je ostala u Zagrebu. Zaljubila se u mađarskoga Židova, vrsnoga bravara Žigu. Nakon njihova desetog susreta Žiga je odlučio položiti karte i šetajući se s prabakom po gradu nježno je promucao: Justa, ja sam zaljubljen u tvoju kosu. Idućega jutra prabaka je umarširala u frizerski salon i zbunjenoj frizerki zapovjedila da odreže njezinu debelu i tešku, crvenu pletenicu.
Dotepenec jedan! Zaljubljen u kosu! Pih! Trebal je biti zaljubljen u mene, uvijek se na istom mjestu te pradavne priče prabaka kao ljutnula na davno pokojna supruga, a svi bi se na to znakovito nasmijali. Riđa uvijek ostaje riđa. S pletenicom ili bez nje. Čak i s plavkastosijedim uvojcima. Dokazala je to u brojnim godinam koje su uslijedile. Krizi i ratnoj neimaštini prkosila je singericom zahvaljujući kojoj su njezina djeca uvijek bila dobro odjevena. Nikada nije bila bespomoćna domaćica. Vještim Žiginim rukama pridružila je svoje pa su im djeca bila izvrsno obrazovana i govorila nekoliko jezika. Sina avijatičara i kćer koja se udala za izdanka plemenitaške obitelji pomagala je tako od poratnih pa sve do kasnih sedamdesetih godina, kada počinje i moje sjećanje.
Kod bake je dolazila oko podneva. Natovarena namirnicama s placa brzo bi napravila ukusan ručak istodobno me učeći nekim osobnim, iskušanim vrijednostima. Treba fruštukati kak kralj, obedovati kak knez i večerati kak siromah. Deda je obično baš tada stizao s posla i već bi se s vrata uključio u njezino naukovanje: Istina, dete. Zapamti kaj ti veli stara sokolašica. Zato ti ona i danas može napraviti svijeću. Naime, deda ju je godinama nagovarao da napravi gimnastičku bravuru kojom su se i njegovi vršnjaci tek rijetko mogli pohvaliti. Svakih nekoliko mjeseci izazivao ju je riječima: Justa, kakva si ti to sokolašica? Kladim se da se više ne možeš dignuti u svijeću. Ipak, pred bakinim strogim pogledom ona je uporno odolijevala: Jezuš Hristuš, norec jedan, kaj me zafrkavaš? Bum ti ja jednom pokazala. Deda bi na to samo nehajno odmahnuo rukom, što se nekoć crvenoj Zagorki vjerojatno činilo poput krpe kojom se netko igra ispred bikova nosa.
I ono što se jednoga dana moralo dogoditi, dogodilo se. Izbjegavši bakinu pozornost, sedamdesetpetogodišnja Justa spustila se na pod i napravila savršeno ravnu i mirnu svijeću. Baki koja se taman pojavila na vratima, objesila se vilica. Mama i tata su zanijemili, a deda kojem se tek brk izdajnički trznuo prema nosu ležerno je primijetio: Znao sam da još uvijek nosiš duge gaće.
Umrla je nekoliko godina kasnije. Otrovala se plinom i više se nikada nije oporavila. Potpuno suprotno crvenom karakteru, uvenula je gotovo nečujno. Jednog ljetnog dana prije dvadesetak godina. S Pavlom, bratićem koji ju nije stigao upoznati, nedavno sam posjetila njezin grob i ispričala mu tih nekoliko anegdota po kojima obično pamtimo naše pretke. Stojeći tako uz kamen s njezinim imenom, prezimenom i godinama rođenja i smrti, oboje smo gotovo istodobno izustili: Trebalo je još pisati da je bila crvenokosa!
Baka Justa ranih sedamdesetih.
Post je objavljen 13.02.2013. u 12:34 sati.