„U seksološkoj literaturi ne nalazim nijedan dokaz da je nešto što je seksualno ponašanje odvojivo od spolnosti kao vida čovjekove osobe. Ono što bi strana koja zastupa naravni zakon voljela vidjeti u školi bi bilo cjelovito spolno obrazovanje, a ne seksualno obrazovanje, oni bi voljeli vidjeti da se djeci cjelovito pristupa u njihovoj osobnosti, da su glavni termini osobnost, muško, žensko, a onda iz toga izvoditi seksualno ponašanje. 'Sexuality' na engleskom znači i spolnost i seksualno ponašanje, međutim u hrvatskom vrlo dobro razlikujemo seksualnost i spolnost. U svakom slučaju, mislim da je potrebna i raduje me ovakva znanstvena i demokratska rasprava.“ (Vida Vukoja, doktorica humanističkih znanosti, kulturni antropolog i filolog)
„Ako ljudska bića u stvarnosti pokreću nesvjesni, iracionalni nagoni, svakako se mora promišljati o uvriježenom konceptu demokracije kao takvom. Ono što je potrebno je nova elita koja može upravljati tim podivljalim krdom. To se može postići različitim psihološkim tehnikama koje kontroliraju nesvjene osjećaje masa.“ (Walter Lippman, američki pisac i novinar)
Modul od ukupno tri školska sata godišnje o seksualnosti u sklopu zdravstvenog odgoja za škole je tema o kojoj se s manje ili više žestine razglaba još od kraja prošle godine. Taman kad se činilo da se stvari stišavaju jer je i Benediktu XVI dopizdilo crkveno urlanje iz Hrvatske, na poziv HDZ-a u našu malu zemlju je došla Judith Reisman, kontroverzna američka spisateljica koja je trebala podržati stranu i na engleskom jeziku artikulirati stavove svih koji se opiru prilično nasilnom uvođenju tema koje još spadaju pod društveni tabu. Pod pojmom „nasilno“ mislimo manje na mutavog ministra obrazovanja, a više na namjeru da se prema nastavnom programu o spolnosti počne pričati i nešto prije prosječne dobi prvog drkanja, dakle, tijekom razredne nastave. Upravo zato je i logična velika bojazan da bi se modulom o seksualnosti mogla izazvati hiperseksualizacija djece u društvu čije su temeljne vrijednosti i bez toga ionako poremećene. S druge strane, Aleksandar Štulhofer (jedan od autora kurikuluma) objašnjava da bi zdravstveni odgoj u cjelini trebao omogućiti da djeca počnu razumijevati medijske poruke i da zadrže ono što im, između ostaloga, i svaki roditelj želi, a to je vlastitu autonomiju, da znaju odlučiti što žele i što je dobro za njih, a što ne. Dodatno, na taj način bi se trebalo usaditi poštovanje prema različitostima jer se ne možemo praviti da smo svi isti. U tom smislu se može graditi stvarnost u kojoj mladi rastu u sigurnoj okolini bez zlostavljanja...
Ako bacite pogled na onu prastaru fusnotu „Je li 'Splićanistika' blog s okusom mora“, onda će vam biti jasno da nas uopće na zanima svrstavanje u „za“ ili „protiv“ zdravstvenog odgoja u školama. Dapače, onaj kome je stvarno do „demokratskog“ dijaloga, što znači da jednako važe argumente i protuargumente obiju strana, koji cijeni zdrav razum i dosljednost, ali nema vlastitu djecu, iz svega ovoga mora izaći bez decidiranog zaključka i potpuno neutralan. Prema uvođenju ili neuvođenju, naravno, jer svi se slažemo da djeci želimo dobro. Osim toga, motivacija za broj „ST-ćanistike“ koji je pred vama je dijelom krajnje prizemna i oportuna, budući da smo u redakciji procijenili kako bi ovako vruća tema mogla skrenuti više pažnje na ovaj, prema svim kriterijima, virtuozno pisani blog. Jedan dio motivacije je i tome da se u svom apsurdu koji za sobom vuče galama o spornom modulu zdravstvenog odgoja, potegne priča o jednoj vrlini, ili bolje, vrijednosti, za koju, kad se malo bolje pogleda, ispada da je itekako ima u Hrvatskoj, a to je DOSLJEDNOST. Na primjer, stranka koja je dovela Judith Reisman da kaže što je dobro za djecu, je točno 16 godina od ukupno 22 koliko smo samostalna država, DOSLJEDNO radila u prilog odgoja te iste, a i buduće dice - ne kaže se bezveze da odgoj prije svega dolazi od doma, pa to valjda vrijedi i za onaj dom kojega osigura valutna klauzula i kredit s promjenjivom kamatom. Da se ne uplićemo sada u priču o DOSLJEDNOM nedostatku kućnog odgoja na primjerima privatizacije 90ih, zapitali smo se i koliko dobro po odgoj djeluje televizijsko pojavljivanje lika (iz te iste stranke) koji iz pozicije ministra financija razglaba o rebalansu proračuna i kontroli zaduživanja, a pojam kontrole, ali za punim stolom, mu DOSLJEDNO izmiče. Jednako kao ni njima, ni Crkvi nitko ne može poreći DOSLJEDNOST. Njezini stavovi po pitanju seksualnosti su jasni, ona ih DOSLJEDNO propovijeda i ni na kraj pameti nam nije kritizirati ih priprostim kontrama uz sintagme tipa „masturbacijskog sljepila“, jer obuhvaćaju i malo više od zabrane predbračnog seksa. Dapače, svaki vjerski stav po pitanju seksualnosti DOSLJEDNO će odbacivati samo najukopaniji „progresivci“ koji najčešće ni retka iz Biblije nikad pročitali nisu. S druge strane, baš žulja selektivnost kojom Crkva DOSLJEDNO dozira svoje javno djelovanje. I ne samo da žulja nego se DOSLJEDNO poklapa sa naporima u odvraćanju pažnje od puno važnijih stvari koje ova ili ona vlast želi provuć ispod stola. Je, je, pa spominjalo se „grijeh struktura“ i prodaju državnih bogatstava, ali ni s približnim aktivizmom ko zdravstveni odgoj ili splitski „prajd“. Valjda je to posljedica DOSLJEDNOG držanja Crkve one Isusove izreke – Bogu božje, a caru carevo...
Pažljiviji čitatelji će na ovom mjestu primijetiti kako se uopće nismo potrudili dijagnosticirati DOSLJEDNOST i onoj drugoj strani u sporu oko zdravstvenog odgoja. Stav članova stručnog tima „ST-ćanistike“ je da nas uglavnom boli kurac za primjedbe pažljivijih čitatelja. Zapravo, ovo „slanje u kurac“ je dovoljna potvrda DOSLJEDNOSTI nas samih jer se to na ovim stranicama prilično redovito radi. Ono što je puno zanimljivije je kako odrediti počelo ove smutnje oko zdravstvenog odgoja i zato smo se odlučili na krajnje jednostavan pristup. Morali smo mi jer nijedan medij gladan senzacije to do sada nije ponudio. Naime, prirodne znanosti, u odnosu na društvene imaju jednu divnu osobinu, a to je puno zaokruženiji i jezgrovitiji izričaj. Iako i prirodne i društvene znanosti u metodama istraživanja koriste statistiku, recimo samo da su prirodne znanosti u pogledu statistike ipak neovisnije u odnosu na društvene. To vrlo dobro kaže jedan biolog (i nobelovac) u onoj: „Mi ne radimo nikakvu statistiku – nama je kloniranje uspjelo ili nije.“ Ako ste, međutim, u prilici ili potrebi da čitate znanstvene članke iz npr. razvojne biologije, jedna stvar vam također može privući pažnju, a to je poplava kondicionala u odlomcima posvećenima raspravi o rezultatima istraživanja. Izrazi „moglo bi“, „moguće je“, „upućuje na“, „pretpostavlja se da“ se vrlo često koriste. Iako se čini da to ne ide u prilog onoj izreci od malo prije i tvrdnji kako prirodne znanosti imaju jezgrovitiji izričaj, recimo da je takav oprez (u razvojnoj biologiji) samo posljedica stalno rastućeg znanja o složenosti mehanizama uključenih u stanične, genetske, molekularne i ine procese neovisno o tome tumače li se rezultati uz dodatnu pomoć statistike ili ne. Međutim, svim znanostima (bile one prirodne ili društvene) je zajedničko da moraju imati JASNO definiran predmet istraživanja, da koriste iste alate logičkog zaključivanja prilikom formulacije teza (indukciju, dedukciju) te da na kraju krajeva moraju imati iskustvenu potvrdu svojih saznanja (empirijsku potvrdu) u stvarnom životu bez obzira radi li se o znanstvenom opisu fenomena ili praktičnoj primjeni nekih spoznaja. Naravno, u svjetlu toga nije potrebno detaljno objašnjavati koliko je za svaki korak važna DOSLJEDNOST. Jebate, koje pretenciozno izdrkavanje... No, upotrijebimo, stoga, alate koje nam je darovala tekovina znanstvene metode, a to su jasno definiranje predmeta istraživanja i problema, provjeru postojećeg znanja te zaključivanje na temelju ulaznih parametara!
U Anićevu riječniku hrvatskog jezika pod pojmom „odgoj“ stoji kako je to „svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da to mlado biće stekne osobine i navike prikladne u društvu“. Na mlado biće bi svjesno trebali djelovati odrasli iz njegove neposredne blizine. Za te odrasle se pretpostavlja da su već stekli osobine i navike prikladne u društvu jer bez toga ne bi imali što prenositi odgojem. Ako, dakle, odgoj možemo shvatiti kao pripremu za normalno funkcioniranje u društvu, logično je zapitati se koje su to osobine i navike koje društvo smatra prikladnima i prihvatljivima za normalno funkcioniranje pojedinca u njemu pa prema tome i funkcioniranje društva samoga po sebi? Netko pametan je jednom rekao da ideja koju imamo o odgoju prije svega ovisi o ideji koju imamo o čovjeku i njegovom određenju i da otuda izlaze principi i ciljevi odgoja. Pa ako odgoj ovisi o ideji koju imamo o čovjeku, kakva je onda ideja ovoga društva o čovjeku? Kako uopće društvo stvara ideju o čovjeku? Je li taj proces nešto što se instinktivno ostvaruje ili je pojava malo umjetnije prirode?
Walter Lippman, čije smo misli stavili u citatu na početku ovog broja „ST-ćanistike“, je tijekom 20ih godina prošlog stoljeća bio jedan od najutjecajnijih političkih mislilaca u SAD-u. Analiziramo li njegove riječi, shvatit ćemo da nije baš bio zagovornik individualnog pristupa. Ljude je promatrao kao masu čiji su postupci manje mentalno, a više refleksno uvjetovani. Kao takva, ona je za njega nerazumna, nepredvidljiva, divlja. Možemo, dakle, zaključiti da je prema Lippmanu i čovjek kao pojedinac jedno nerazumno, nepredvidljivo i divlje biće. Veliko je pitanje bi li sve ostalo samo na tome da se Lippmanovi stavovi o ljudima nisu poklapali sa stavovima još jednog čovjeka, koji je baš kao i Lippman bio tijekom 20ih godina u Americi naj, ali u drugom području društvenog djelovanja. Taj čovjek se zvao Edward Bernays, on je uglavnom malo poznat, njegovo se ime u povijesnim udžbenicima uopće ne spominje. A koliko je bio utjecajan i sposoban govori i činjenica da je dobro plasiranim podvalama i propagandnim filmovima u vrlo kratkom roku promijenio izrazito negativno mišljenje američke javnosti glede ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat 1917. Osim toga, vješto je iskoristio pokret za prava žena kako bi na zamolbu duhanske industrije otvorio i žensku polovicu nacionalnog tržišta čime je dokinuo društveno tabuiziranje žene koja puši u javnosti. Ali da ne navodimo pojedinačno njegove uspjehe na poslovnom planu, recimo još da je Bernays bio prvi koji je skovao pojam „public relations“, a ujak mu je bio glavom i bradom Sigmund Freud čiju će metodu psihoanalize Bernays dovesti, promovirati i etablirati u SAD-u. Duboko pod utjecajem Freuda koji je vjerovao da postupke ljudi u biti pokreću primitivni, životinjski instinkti među kojima seksualni nagon ima najistaknutije mjesto, Bernays je u Lippmanu našao još jednog istomišljenika. Štoviše, čak mu je i pisao kako je razvio tehnike upravljanja modernim demokratskim društvom koje je Lippman zazivao. Bernays nije vjerovao u demokraciju s te strane što nije vjerovao prosudbi javnosti. Prema njegovim riječima, lako se moglo dogoditi da na izborima ljudi izaberu krivog kandidata ili da od vlasti požele krive stvari. Ono što je bilo potrebno da se takav scenarij spriječi i time osigura stabilnost društva je elita koja će imati potpunu kontrolu dok ljudima samo daje iluziju slobode i demokracije. Kad je 1928. godine na mjesto predsjednika SAD-a došao Herbert Hoover, u politiku je i službeno uklopljena Bernaysova ideja prema kojoj konzumerizam treba postati glavni pokretač ekonomije i okosnica američkog načina života. Nakon inauguracije, Hoover je okupio grupicu ljudi koji su se bavili marketingom i odnosima s javnošću te ih zadužio za stvaranje potreba i želja te za preobrazbu običnog čovjeka u potrošača – kao ključ ekonomskog napretka zemlje. Dakle, u središte svega toga se postavila ideja čovjeka kao potrošača, koji je zadovoljan i poslušan čime društvo automatski postaje stabilno. Jedna od posljedica toga je bila da se proizvodnja u tom trenutku prestaje bazirati isključivo na objektivnim potrebama, roba se uz funkciju povezuje i sa statusom, sa simbolima muškosti, ženstvenosti, privlačnosti, društvene prihvaćenosti i osjećaja sreće što je zapravo odgovaralo američkim industrijalcima. Među njima je postojala bojazan da će masovnom proizvodnjom brzo zagušiti tržište iako su sve vodeće korporacije uvodile sistem proizvodnje manje kvalitetne robe kraćeg vijeka trajanja („planned obsolescence“). Da se to ne bi dogodilo, Bernays im je osigurao potrošače s neograničenim potrebama. Tehnike kojima su ljudi iz marketinga opipavali bilo potrošača su tehnike koje su preuzete iz psihoanalize. Kad uz sve to uklopite način na koji je postavljen monetarni sustav (o čemu smo detaljno pisali na ovim stranicama), bit će vam savršeno jasno zašto jedno stabilno kapitalističko društvo mora počivati na takvim odnosima. U tome leži i paradoks stabilnosti odnosa potrošač-proizvođač u kapitalizmu – on je takav samo uz stalni gospodarski rast, a poznato je da stalni gospodarski rast nije nešto što je održivo, kao što u ovom vremenu itekako dobro osjećamo. Zato nije ništa čudno što danas, kad je kupovna moć (načeta krizama) u opadanju, marketing mora biti agresivniji i zastupljenošću, i agresivnošću (udaranjem na najjače emocije i nagone, npr. strah od neprihvaćanja, seksualni nagon) i širinom zahvaćanja dobnih skupina. Ovo potonje se itekako spustilo jer su djeca sve samo ne zanemarivo tržište. Ako hiperseksualizacija djece postoji, onda ju provode ljudi iz marketinga. Tu treba znati da metode koje se koriste nisu proizvoljne i improvizirane, one imaju uporište u etabliranim znanostima tipa sociologije, antropologije i prije svega psihologije. Freudovu psihoanalizu možete osporavati jer čovjeka doživljava životinjski jednodimenzionalno, ali ona svoju empirijsku potvrdu kao znanstvena disciplina DOSLJEDNO dobiva svaki put kad se „utješite“ ili „poistovjetite“ sa kupljenom škovacom...
Rezimirajmo: osobine i navike koje su prikladne za funkcioniranje u postojećem neoliberalnom kapitalističkom društvu su navike kompulzivnog potrošača. Prema tome, odgoj djece treba biti usmjeren stvaranju budućih kompulzivnih potrošača. Zbog svoje sveprisutnosti dobar dio odgoja djece na sebe preuzima i marketing koji je agresivan i udara na najjače emocije i nagone (strah od neprihvaćanja, seksualni nagon). Jedna od posljedica toga je i prerana seksualizacija djece. Zadaća marketinga je i zamagljivanje prosudbe jer je svakoj osobi teško normalno rezonirati dok se nalazi pod emocijama. Dodatni zaključak je da se svrha predloženog zdravstvenog odgoja u razvoju djece i mladih u zdrave, zadovoljne, uspješne, samosvjesne i odgovorne osobe apsolutno kosi s normalnim funkcioniranjem neoliberalnog kapitalističkog društva, te je zbog postojećih socijalnih prilika i odnosa i praktično neostvariva.
Ključni izrazi posljednjih dana koji su se kovitlali medijskim prostorom oko boravka Judith Reisman su bili kontroverzno, masturbacija, djeca kao spolna bića, fašizam, netolerancija prema netoleranciji, Kinsey, pedofilija, pederi u nacizmu, pornografija i kvaziznanost. O Edwardu Bernaysu, naravno, ni ovaj put nikakva spomena. Dok su se teme tipa brutalnih količina novca utrošenih u kvaziinformatizaciju zdravstvenog sustava (čija nam jebeno bolna reforma predstoji) DOSLJEDNO povlačile pred onom debelom studenticom zagrebačke politologije što redovito gleda porniće, Judith Reisman je obilazila ostale gradove i nailazila na puno topliji prijem da bi se na kraju vratila u Zagreb na suočavanje sa Aleksandrom Štulhoferom. Debata tih dvaju istaknutih predstavnika suprotstavljenih tabora uz moderiranje neke ženske s filozofskog faksa je trebala smiriti strasti i u jednoj krajnje demokratičnoj atmosferi iskristalizirati točke slaganja i neslaganja. Koliko to može biti uspješno dok oba debatanta uz svu toleranciju u komunikaciji ne popuštaju u stavu da je početna premisa onog drugoga skroz kvazi (i tu su potpuno u pravu), nije teško zaključiti. Još luđa su bila pitanja i komentari iz publike od kojih je jedan naveden u citatu na početku ovog broja čiju nit baš i nije lako povatat. Strašna stvar je da nije bilo zdrave zajebancije na što su članovi stručnog tima "Splićanistike" kolektivno zadrhtali, ali u pitanju je duh vremena. Osim toga, javljali su se i stručnjaci profila dječjih psihijatara i dječjih neuropsihijatara, koji su užasno puno zapitkivali Reisman o stavovima glede dobi u kojoj počinje masturbacija ohrabreni recentnim i vrlo progresivnim istraživanjima na predškolcima. Ona ih je glatko odjebavala upitima o normalnosti i etičnosti takvih istraživanja plus je i dalje trubila o hiperseksualizaciji koju izazivaju programi nalik zdravstvenom odgoju i erototoksinima. Kad se javio jedan britanski autor dokumentarnih filmova zabrinute face i s pitanjem o prijavljivanju nasilja nad djecom, pa potom pučka pravobraniteljica za djecu koja je autoritativno ispružila prst i rekla da zdravstveni odgoj moramo uvesti jer smo se na to obvezali nekom europskom konvencijom, shvatili smo da je ovo u biti debata o moderatoru za drkanje. Edward Bernays je bio potpuno u pravu kad je Freudovu popisu dodao i to da su ljudi totalno glupi. Navodno su mu svi bili glupi. I ne sa... Samo malo! Samo malo! Moderator za drkanje? Hmmm... Moderator za drkanje!
Zvuči ko nešto na čemu bi se moglo dobro zaradit...
Post je objavljen 12.02.2013. u 18:21 sati.