Sam, za ogromnim, praznim konferencijskim stolom sjedi Franjo Tuđman. Držanje tijela odaje potpuni nedostatak energije, a izraz lica zrači beznadnošću, gubljenjem svih nada i očekivanja, velikom tugom i izvjesnošću da nema dobrih rješenja. I izgovara samo jednu rečenicu: „ A što sam drugo mogao učiniti?“
Ja stojim sa strane i gledam ga, i nakon što je izgovorio rečenicu, krenem prema njemu da mu velim što se drugačije moglo napraviti – ali tu sam morala prekinuti san.
Zašto sam MORALA prekinuti sa snom? Jednostavno zato jer sam bila isključena, kao da je netko okrenuo ili pritisnuo prekidač za struju, pa ona nestaje.
Meni osobno je zbog toga jasno da je ovo bio san sa porukom. Odnosno, ne samo zbog toga – svi oni koji su toliko otvoreni da mogu primati, osjetiti i prepoznati kontakt sa svijetom viših
Vibracija, znaju da su snovi poruka energetski viši, čišćiji i, po tome, različiti od običnih snova.
Onima skeptičnima ukazujem na primjer sv. Vlaha i Dubrovnika. Naime, u 10.st, kad su Mlečani bili vrlo blizu Dubrovnika s namjerom da ga napadnu i opljačkaju, jedan svećenik je tijekom molitve, što potvrđuje da je duhovna otvorenost prema višim energijama kanal kojim neki duhovni entiteti ( ne znam boljeg naziva) mogu s nama komunicirati – dakle, da je taj svećenik čuo glas davno umrlog svećenika Vlaha, koji ga je upozorio da Mečani namjeravaju ujutro napasti grad, i da treba obavijestiti građane. Dubrovčani su se odmah dali na pripreme, i drugog dana obranili grad. Navedeno je povijesna činjenica.
U svakom slučaju, navedeni san mi se desio prije 7-8 mjeseci, a navodim ga tek sada jer mi se, na kraju, ipak čini da taj san nije samo moja privatna stvar, nego veliko upozorenje kojem bi se, u interesu zemlje, trebalo vjerovati.
S obzirom da je san pesimističan, jer se ne nude neka rješenja, prvi zaključak koji mi se nametnuo – nema nam spasa.
Druga stvar koja proizlazi iz sna je činjenica da je bivši predsjednik svjestan da uzroci današnjih problema imaju svoje korijene u samom početku postojanja suvremene hrvatske države. Drugačije rečeno, otpočetka smo na krivim nogama, odnosno krivo nasađeni. Odnosi li se to na sam početak rata, na način na koji su provedeni pretvorba i privatizacija, na odnos prema Srbima kao pokretačima rata, na kadrovsku politiku u najširem smislu riječi, na potpisivanje nesretnog Daytonskog sporazuma – ili na sve skupa, nije rečeno. A možda Hrvati jednostavno ne znaju voljeti svoju domovinu – što je moj osobni dojam.
Jedini smislen zaključak kojeg se mogu sjetiti i jedino što nam eventualno može pomoći su korjenite promjene. Korjenite u smislu da se stvari probaju „nasadite na prave, zdravije noge“, za što je u prvom redu potrebno učiniti neke izmjene Ustava.
Sljedeće što se može zaključiti je da osobne muke Franje Tuđmana nisu nestale njegovom tjelesnom smrću. Jako puno ljudi imalo je vlastite koristi vezano uz bivšeg predsjednika, i najmanje što mogu učiniti je da češće pale svijeće i usrdno se mole za njegovu dušu (navedeno se odnosi i na Crkvu). Nije zabranjeno nikome.
Još jedan zaključak koji proizlazi iz ovog sna – doista živimo u prijelomnom trenutku, sa vrlo slabim dobivenim kartama, i da se pokušamo izvući i kao država i kao narod, potreban je angažman onih najvrijednijih, najosposobljenijih , najnepotkupljivijih i najodgovornijih pojedinaca u zemlji. A to nisu političari – ni ovi na vlasti, ni oni u opoziciji.
Post je objavljen 12.02.2013. u 16:13 sati.