Marketing
Koja je prava cijena hidroenergije? Zabrinjavajući primjer iz Indije i možemo li također odrediti pravu cijenu u Hrvatskoj?
Hidroenergija je u Indiji zastupljena godinama i jedna od najvećih izvora energije. Ta je zemlja sedmi najveći proizvođač hidroenergije te s proizvodnjom od 114 TWh čini 3.5% udjela u svijetu. Problem iseljavanja ljudi kod izgradnje uvijek je bio velik, kao i nestanak kulturne baštine. Mnogi aktivisti za ljudska prava i za zaštitu okoliša sumnjali su i u pravu ekonomsku korist od hidroelektrana. Sve je više studija koje govore o prevelikoj gospodarskoj cijeni ovih velikih brana. Jedan od stručnjaka koji se bavi gospodarskom evaluacijom hidroenergije je Dr. Bharat Jhunjhunwala, ekonomski stručnjak sa Indijskog instituta za menadžment Bangalore (IIMB). On je i autor knjige Economics of Hydropower (Ekonomija hidroenergije) u kojoj predstavlja svoja istraživanja. Njegova je središnja tvrdnja da su koristi od hidroelektrana uvelike preuveličane, a štete umanjivane.
On je na primjeru brane Kotlibhel 1B znanstveno dokazao da troškovi od hidroelektrana zapravo veći nego koristi. Ovdje ne govorimo samo troškovima gradnje i održavanja, već o cijelom nizu tzv. skrivenih troškova koje energetičari ne ubrajaju u troškove. Dr. Jhunjhunwala nabrojao je između ostalog: smanjena kvaliteta vode, sediment, emisije metana, potresi, odroni, malarija, ali i nestandardne ekonomske parametre poput biološke raznolikosti i estetske vrijednosti koje posredno itekako ulaze u ekonomsku računicu. Ovdje napominjemo tzv. usluge ekosustava koje tradicionalne gospodarske analize uopće ne računaju, a imaju ogroman utjecaj. One su primjerice prirodna obrana od poplava, samopročišćavanje vode te općenito održavanje cijelog sustava u ravnoteži. Svjedoci smo primjerice kako neravnoteže u klimi imaju tragične posljedice, kako ljudske, tako i gospodarske.Usto, rijeke su složeni hidrološki sustavi i poremećaji su dalekosežni i često nepredvidljivi, kako prostorno tako i vremenski.
Dr. Jhunjhunwala zaključuje da je šteta od ove hidroelektrane čak 7 milijardi rupija godišnje je dok je korist samo milijarda i pol godišnje.
Civilizacija u Indiji traje već tisućama godina. U vrlo aridnoj klimi Indijci su uspjeli postići održivu opskrbu vode koja je omogućila razvoj poljoprivrede. Između ostalog, radi se o tradicionalnim branama, ali ne na rijekama, već u suhim kanjonima koji skupljaju monsunsku kišu. Na taj način se održivo koristila voda, a podzemne zalihe stalno nadopunjavale cijeđenjem. Dolaskom Britanaca, krenuo je državni pristup s velikim projektima izgradnje hidroelektrana i električnim pumpama. Rezultat je razvoj poljoprivrede navodnjavanjem, ali s ogromnom cijenom: neracionalno gospodarenje iscrpilo je podzemne zalihe vode. Konačno, pod lažnom sigurnošću zaliha vode uvedena je šećerna trska i pamuk koji trebaju mnogo više vode nego tradicionalne kulture što je još više pogoršalo situaciju. Od ovih promjena profitirali su pojedinci dok se sva težina šteta svalila na lokalne zajednice, a to u Indiji znače na desetke milijuna ljudi.
Ovo svakako nije izoliran slučaj. Primjerice, Asuanska brana poznata je po zaustavljanju poplava uz Nil i plovnošću, uz dakako proizvodnju električne energije. Ali malo ljudi zna da je nestalo prirodno gnojenje za vrijeme sezonskih poplava pa je povećalo troškove umjetnih gnojiva, što je rezultiralo zagađenjem vode, ali i uvozom; zbog nedostatka sedimenta tone i zasoljuje se poznata delta Nila s ogromnim posljedicama i ostalo. Brana Tri klanca u Kini je odmah trpjela od šteta u odronima, masovnim razvojem bolesti stajaćih voda što je trošak za zdravstvo i ostalim poremećajima.
Vrlo rado bi vam htjeli prikazati pravu ekonomsku cijenu hidroelektrana u Hrvatskoj. Na žalost, tako nešto ne postoji. Postoje samo djelomična istraživanja i to ponajviše od strane šumarske struke zbog negativnog utjecaja brana na šume. Ali izvjesno je da i u Hrvatskoj postoji cijeli niz „skrivenih troškova“ poput zapriječenog prijenosa sedimenta, ukopavanja rijeka i poremećenih podzemnih voda, suša i poplava, gubitka turizma, uvoza skuplje struje za suše i ostalo.
Postoji međutim neosnovan marketing HEP-a koji hidroelektrane proglašava „zelenim i jeftinim izvorima energije. Također su u neopravdanoj upotrebi „višenamjenskii objektii“. Najflagrantniji primjer su obrane od poplava i navodnjavanje, i baš u godini gdje su i suše i poplave pogodile Hrvatsku. Čak 22 hidroelektrane uzvodno nisu spasile područja uz Dravu od poplave; štoviše upravo su one uzrokovale vodeni val. Uz preko 30 velikih brana u Hrvatskoj, suša je stvorila ogromne štete. Klimatski modeli predviđaju još gore stanje (atmosferski ekstremi), uz naravno smanjenje proizvodnje električne energije uslijed u globalu manje padalina i do 10%.
Ovo nije hajka protiv hidroelektrana, već nastojanje da se što razumnije i održivije koriste prirodno resursi. Smatramo da je hidroenergija više nije glavno energetsko rješenje u Hrvatskoj, sada kada postoje različiti obnovljivi izvori energije s mnogo manjim utjecajem na okoliš i s manje skrivenih troškova, uz dužno poštivanje već postojećih energetskih objekata. Potičemo međutim razvoj malih protočnih hidroelektrana do 100 kW bez brana i akumulacijskog jezera.
Goran Šafarek, dipl.ing.
Post je objavljen 08.02.2013. u 11:30 sati.