Marketing
Da se mogu k'o nekad vratiti na početak...
To je duga priča, ali ću ju skratiti koliko je to moguće, ako je uopće moguće.
Dakle, u prvom srednje sam mislila kako će mi naredne 4 godine bit' čista koma...Koma razred, koma ljudi, profesori, ma sve... Bila sam očajna i plakala sam za osnovnom školom, haha. A onda sam, između ostalih, upoznala nju. Uživo.
Prije početka škole smo saznali popis ljudi koji će bit' u našem razredu i svi smo se međusobno dodali na fejs. S njom sam pričala prvi put baš preko fejsa i u prvih pola sata 'razgovora' sam skužila da imamo hrpu toga zajedničkog.
Prvi dan škole, kad smo se prvi put vidjele uživo, nismo ni riječ progovorile, haha. :) To mi je baš smiješno bilo...doma pak, na fejsu opet, pričale smo i smijale se tome kako uopće nismo razgovarale. I tako je sve počelo.
Pronašla sam osobu kojoj vjerujem u svemu, mogu joj reći apsolutno sve, tu je kada nitko drugi nije i zna ono najružnije o meni...bez obzira na to, nikada me nije gledala s odbojnošću u očima, bila mi je podrška i darovala mi riječi koje su neki puta djelovale ko lijek na sve, nakon svega što mi je znala reći nisam se više osjećala ko zadnje smeće, nego kao osoba koja vrijedi. Nakon škole smo često odlazile na čips i kavu, haha..:) "Kaj je izrečeno u Pubu, ostaje u Pubu" :') Imale smo svoju klupicu na kojoj je također svašta izrečeno, ali i ostavljeno tamo, da lebdi u zraku i da nas čeka kad se vratimo. Rekli su da se u srednjoj rađaju prijateljstva za cijeli život, a u to sam se tada uvjerila.
A onda sam sjebala.
Izrekla sam stvari koje si sad ne mogu oprostiti. Bila sam ljuta, povrijeđena i samo je izletjelo iz mene. Dok sam ju gledala taj dan na stanici, još sam razmišljala o tome da prešutim i odspavam doma, da će jednostavno proći...ali jezik nije šutio. Povrijedila sam ju na vjerovatno sve moguće načine koje od mene ni na koji način nije očekivala i sekundu nakon što sam napravila korak dalje, skužila sam da sam pregazila samu sebe više nego nju. Pokajala sam se iste sekunde, ali je bilo gotovo. Plakala sam prije spavanja, ali sam se drugi dan pravila da mi je apsolutno svejedno dok sam gutala gorak okus sranja koje sam napravila.
Nismo pričale apsolutno predugo, iskreno ni ne znam koliko, samo znam da je trajalo cijelu vječnost. A onda mi je prva poslala poruku. Ona meni. I pričale smo dugo. Drugi dan u školi smo se zagrlile i samo tako stajale jedno vrijeme. Mislila sam da ću plakati. Mislile smo da će od tog dana bit sve po starom, ali nakon nekog vremena smo se udaljile i dosegle točku vjerovatno najdalje moguće udaljenosti. Ona je našla nove frendice, ja sam ostala sa svojim starim... Bilo mi je i više nego jasno da sam ju izgubila, pa sam pustila da sve ide svojom tokom...
...ali ona opet nije. I opet mi je poslala poruku. Kao i u prvom razredu, kad je vidjela da nije nešto uredu sa mnom, poslala mi je poruku jer se brinula i jer joj je stalo. Opet smo se zagrlile u školi, opet smo dugo pričale i odlučile ne pustit opet sve kvragu.
Ovo je post za tebe.
Ne mogu ti riječima opisati koliko mi je žao! Da mogu vratiti vrijeme i samo još jednom promislit prije svega, samo jednom... Znam da nikakav glupi post ne vraća sve što se dogodilo, ali samo želim da znaš da te volim i da se osjećam ko apsolutno smeće dok sve ovo pišem i prisjećam se onoga što sam napravila. Uništila sam ono što mi je bilo sveto, slomila tebe i sebe, prekinula sve, 'cijeli razred' je nestao zbog mene, sve četiri ispaštamo zbog mene... Bila sam glupa! Oprosti mi! I znam da imaš svoje cure, ali daj mi još jednu šansu. Trebaš mi...toliko toga imam na duši, toliko toga mogu samo tebi reći. I koliko god da sam izgledala ravnodušno, hladno...e pa nisam bila! Boli me, i pucam i eto, plačem ko kreten dok pišem sve ovo.
I apsolutno mi i nemoguće fali i Pub, i čips i klupica i gluposti o kojima smo pričale i sve što ide uz tebe. I opet samo želim da znaš da te volim zato što si uvijek bila tu, zato kaj mi se ne smiješ, kolko god ja glupa bila, zato kaj si mi vječna podrška, iako ja tebi nisam bila, zato što si nakon svega imala snage poslati poruku i reći mi stvari koje ja nikad ne bi mogla, zato što nisi odustala i onda kad ja jesam i zbog milijun drugih razloga...
Ne znaš koliko mi je trebalo ono danas! Iako osjećam da to nisam zaslužila, hvala ti...sretna sam, opet zbog tebe. Ne znam kak ću ti to ikad nadoknaditi! ♥
Post je objavljen 05.02.2013. u 23:28 sati.