Ima nešto blagoslovljeno u mom pozivu..med. sestra....i to ne svakakva,ona što obilazi tuđe domove.Nekada su nas zvali "patronažne",al više nismo to..to su sada kolegice s višom školom koje obilaze novorođenčad i sve potrebne prve posjete..nakon njihovih vizita bolesnicima, slijede upute nama,a mi smo "sestre kućne njege".Vrlo često ćete čuti jako loša iskustva s nama jer za pravo reći ima nas svakakvih.Još gore od loših kritika okoline ,koja je na nesreću imala loša iskustva s nama,čut ćete vrlo često grube komentare o nama od kolegica iz bolnica..naročito naših splitskih..tamo su najžešće!One su inače prave svetice po pitanju struke,obzirnosti,nježnosti,strpljenja i poniznosti..,al ostati ću dama i izbjeći tu temu.
Nešto drugo je sveto u mom pozivu..koliko sveto toliko i prokleto,al uistinu dano samo onima koji mogu i žele sve to na svojim leđima ponijeti.Ponosna sam što sam dio te Božje brigade...;)..
..ovaj posao radim već nekih 10tak godina..i što ga dulje radim sve mi naravno bolje ide,a moje iskustvo prestaje biti samo strukovno već prerasta u pravo duhovno blago mudrosti...jer gdje najbolje učiti o radosti života negoli uz bolesničku postelju u njegovom domu.Mnogo,rekla bih već i previše smrti uz njihove najbliže, vidjela sam u ovo malo života i najveća lekcija koju sam naučila jest davati Ljubav bezuvjetno svojoj djeci i životnom suputniku jer u jednom trenu svi oni postaju i naši supatnici.
Sve posljednje dane boli i straha, jedino oni kojima si dala svoju Ljubav imati će dovoljno Ljubavi da ti ju vrate onda kada je to najpotrebnije!
Svu Hrabrost koju si ih naučila boreći se sa životom bit će ista Hrabrost koju će imati da te isprate u Novi život...
sva Poniznost koju su vidjeli u tebi bit će dovoljna da ti ponizno služe posljednje dane...
...a sva Radost kojom si živjela život bit će im snaga da se raduju tvojoj smrti kao novom životu!
Sve to dat će im volje i snage da nastave tamo gdje si stala...sve to mi odzvanja srcem dok svaki dan iznova ulazim u tuđe domove...domove majki koje imaju i po četvero kćeriju,al ni jedne nema već godinama...domove napuštenih staraca koji su svoje brakove razvrgli i osnovali novu obitelj zajedno,a sada umiru osamljeni jer djeca iz oba braka ne mogu nositi teret njihovih grijeha...domove staraca koji su svoje živote žrtvovali radeći u inozemstvu,gradeći vile,a danas umiru sami u tim vilama jer dok su gradili nisu stigli i odgajati...
...ne treba pametnom mnogo kažu..pa meni ne treba više od ovoga što sam već do sada vidjela...mnogo tužnih krajeva..al nitko nije u mojim očima više il manje kriv..svi su radili i živjeli najbolje što su mogli...svi imali najbolje namjere...dobre ciljeve za svoju djecu,al negdje putem izgubili su i sebe i njih...
..idem leći..ujutro je novi dan...novi dan za učenje sa smrtno bolesnima,al i igru s djecom!
Post je objavljen 03.02.2013. u 21:34 sati.