...intrigantno; ma ludo je to sve; straaašno, diivno; pun sam ja takvih izraza, ispraznih i poneki put sa natruhom smisla, al' čak i tada je to povremeno, privremeno, ne-stalno jer većinu vremena ne znam što osjećam, što mislim, što radim;
bilo je jedno vrijeme, jedno predivno vrijeme kada sam znao što želim i kamo da idem. Sa tom ostavštinom se i sada vodim i zaista s vremena na vrijeme osjetim da je "true", ali ujedno da nije sve.
Loše je kada u tebi postoje one tri dimenzije u ogromnom raskoraku. Što govoriš, što misliš i što radiš, ali dulje vrijeme sam mislio da je to sasvim u redu jer svi to radimo zar ne? ...ne.
I onda sam pokušao to sve svesti na jedno; govorimo sam što sam mislio, a radio sam što sam mislio da sam mislio.
To je ispalo malo nespretno pošto moj mozak ne prati baš najbolje onaj kompleksni slijed, lol, bilo bi lijepo kada bi ga
barem zapamtio. Ne, Luka se izgubio i u tom klupku misli i radnja se baš više ne može snaći onako kako je to prije bilo.
But that's okay...ljudi smo, mijenjamo se - otvaramo se i zatvaramo, gradimo i rušimo i siguran sam da i ovo klupko
ima svoje mjesto u mom životu samo imam jednu preveliku-ogromnu-humangos! potrebu da se žalim, a to je nešto
što baš i ne volim raditi u krugu prijatelja (haha...but seriously I'm trying!) i onda ovo pisanje služi svojoj svrsi, no to sam vam već rekao jel'? (...) Ionako se stalno ponavljam u životu; I did it in the past and guess what future miserable me? You do the same.
Anyway, back to žaljenje. I tako u tom klupku teško je shvatiti što točno mislim, osjećam i sl...idem više nekako po nekom nadnaravnom instinktu i on mi kaže "now study", "now have fun", i tako dalje i tako dalje iii ne vodi to nigdje.
Nema onog smisla samog smisla, nego samo odlazak u još veću pustopoljinu i izgubljenost.
I tada jednostavno sjediš na krevetu, u svom stanu, u drugom gradu i razmišljaš kako jednostavno ne znaš.
Vrijeme prolazi, nedjelja će se pretvoriti u ponedjeljak a ti ćeš i dalje sjediti na krevetu, slušajući Neila kao pozadinu
tvog "ne znam".
I u tom trenutku kažeš sam sebi onu ispraznu koju toliko puta govoriš; "Čudno je to sve",
nasmiješ se tvoreći onaj osmijeh za kraj špice koji ti daje osjećaj da će sve biti u redu,
otvoriš laptop i nastaviš kliktati po bespućima interneta
until we meet again, dušo čitalačka.
adios! :)
Post je objavljen 03.02.2013. u 21:27 sati.