22.12.2012
22.12.2012
Što ako kapitalizam pobijedi?
Izvodi iz teksta: Ljubodrag Simonović E-mail:comrade@orion.rs
„„U kapitalističkoj viziji budućnosti, Zemlja je svedena na sirovinski i energetski izvor, a odnos prema Zemlji zasniva se na eksploatatorsko-profitabilnom principu. Sve veći nedostatak sirovina i energije doprinosi stvaranju svijesti da život čovjeka na Zemlji ima privremeni karakter i da se njegova egzistencijalna perspektiva nalazi u naseljavanju drugih planeta. Zemlja postaje odskočna daska za "osvajanje svemira", a nebeska tijela sirovinski izvor i kao takva predmet eksploatacije.
Svemir postaje prostor kapitalističke ekspanzije u kojem se vodi borba za ovladavanje sirovinskim izvorima i iz kojeg neprestano vreba opasnost (u vidu krvoločnih "vanzemaljaca" koji dobijaju status kozmičkih "terorista"), što neminovno uvjetuje i opravdava razvoj sve ubitačnije vojne tehnike koja će, razumije se, biti upotrebljena za uništavanje "prekobrojnih" i "nepodobnih" na Zemlji da bi najmoćnije kapitalističke korporacije ovladale ovozemaljskim izvorima sirovina i energije. Istovremeno, nameće se iluzija da se tehničkim sredstvima može obezbjediti "vječna" egzistencija čovječanstva u svemiru.
U ovom kontekstu pojavljuje se upozorenje jednog od najpoznatijih fizičara današnjice Stephena Hawkinga da će se ljudi najkasnije za 200 godina morati preseliti na neku drugu planetu. Čak i ako se to desi, što se s time riješava"? Koji će poredak čovjek uspostaviti na drugim planetima? Po Hawkingu, to može biti samo kapitalizam. Hawking ukida čovjeka kao životvorno i slobodarsko biće i svodi prirodu čovjeka na destruktivnu prirodu kapitalizma. Polazeći od toga, on se zalaže za bjekstvo čovjeka sa Zemlje na druge planete. Međutim, ukoliko su ljudi kao takvi uzrok propasti života na Zemlji i oni kojima uspije da se dokopaju neke druge planete radit će isto ono što su radili na Zemlji: boriti će se za vlast i novac i na taj način uništiti život i na toj planeti.
Drugim riječima, bježanje na druge planete je besmisleno jer čovjek ne može pobjeći od svoje "zle" prirode. Ako je čovjek po svojoj prirodi "destruktivno biće", nema mjesta u svemiru gdje će stvoriti svoj dom i uspjeti opstati. Čovjek postaje kozmički beskućnik koji je osuđen na vječno lutanje - jer sve uništava.
Suvremena znanost usmjerava čovjeka ka mehanicističkom poimanju sebe i svemira. Briše se prirodna i humana historija društva i na taj način dovodi u pitanje čovjek kao emancipirano, prirodno i humano biće. Svemir je sve bliži čovjeku u tehničkom smislu, ali je sve dalje od čovjeka u prirodnom i humanom smislu.
Kada se stvari sagledaju u realnoj društvenoj dimenziji, "svemirska epopeja" postaje jedan od tehnokratskih mitova s kojim se uništava historijska (samo)svijest čovjeka, a time emancipatorsko naslijeđe nacionalnih kultura i građanskog društva na kojima se zasniva ideja novuma, a to znači ideja budućeg (humanog) svijeta. Slobodarsku maštu zamjenjuje "svemirska vizija budućnosti" koju proizvodi hollywoodska filmska mašinerija potpomognuta od strane vojne industrije.
Mitološka projekcija "svemirskih svjetova" postaje sredstvo za obezvređivanje naše planete i za obračun s vjerom da je moguće očuvati život na Zemlji. Proizvodi se tehnokratski zasnovana kvazi-religiozna iluzija da prava historija čovječanstva počinje u svemiru i njoj odgovarajući vrijednosni izazovi s kojima se obezvređuje čovjek kao prirodno i humano biće. Putem hollywoodske filmske industrije stvara se utisak da su svemirska sazviježđa nadohvat ruke čovječanstvu i da je "osvajanje drugih planeta" njegova neposredna budućnost.
Vezivanje neposredne budućnosti čovječanstva za svemirsko prostranstvo predstavlja jednu od najpogubnijih iluzija koju stvara hollywoodska filmska industrija. Istovremeno, historijsko vrijeme pretvara se u apstraktno vrijeme u kojem se, u virtualnom svemirskom prostoru, reproducira kapitalistički svijet na "višoj", tehničkoj razini.
Odnosi između ljudi ne zasnivaju se na potrebi čovjeka za čovjekom, što znači na potrebi čovjeka da učini nešto što će doprinijeti boljitku čovječanstva, već su posredovani katastrofičnim scenarijima koji obesmišljavaju svako angažiranje koje može otvoriti nove prostore slobode i povećati vjerojatnost ljudskog opstanka.
Hollywoodska filmska industrija zaluđuju mlade svemirskim vizijama istovremeno dok kapitalizam sistematski uništava život na Zemlji. Ne samo da se u svemirske programe ulažu ogromna sredstva, koja bi mogla biti iskorištena za uspostavljanje ekološke ravnoteže na Zemlji, već oni dobivaju spektakularnu dimenziju i kao takvi služe da se iz javnosti uklone prizori masovnog umiranja ljudi od gladi, žeđi i bolesti, prizori monstruoznih "humanitarnih intervencija" i suvremenih koncentracijskih logora, kao i prizori sve dramatičnijeg uništavanja životinjskih vrsta, rijeka, oceana, zraka, šuma, njiva i pašnjaka, ledenjaka...
Od posebnog značaja je to što "svemirski projekti" služe za stvaranje mita o "neograničenim mogućnostima razvoja znanosti i tehnike" - koji postaje sredstvo za stvaranje mita o "neograničenim mogućnostima razvoja kapitalizma". U konačnom, "prodor u svemir" ne stvara boljitak čovječanstvu i ne povećava izvjesnost ljudskog opstanka, već sputava borbu protiv kapitalizma i doprinosi razvoju novih mehanizama dominacije, manipulacije i destrukcije.
Ne nemoć da se suprotstavi prirodnim kataklizmama, već konformizam i usamljenost izazivaju kod suvremenog čovjeka potrebu za mistikom i drugim oblicima bjekstva iz života koji ga usmjeravaju da smisao života traži u iracionalnim sferama.
Shvaćanje beskonačnosti kao otvorenosti, što znači kao mogućnosti beskonačnog razvoja stvaralačkih moći čovjeka i prostora slobode uvjetovano je stvaranjem humanog društvenog poretka na zemlji. Samo razvoj međuljudskih odnosa, što znači osjećaj da nije sam na zemlji, stvara u čovjeku osjećaj da nije sam u svemiru i daje smisao ljudskom životu. Zagrljeni mladi ljudi u beskrajnom svemirskom plavetnilu ne vide izvor opasnosti, već neograničen prostor budućnosti.
Da su razmjeri kapitalističkog destruktivnog ludila bezgranični, pokazuje i to što kapitalisti nastoje pretvoriti svemirski prostor u vojni poligon s kojeg je moguće uništiti život na Zemlji. Razvoj kapitalizma kao totalitarnog poretka destrukcije doveo je do toga, da najveća opasnost opstanku čovječanstva i naše planete ne prijeti od nebrojenih svemirskih tijela i svemirskih kataklizmi, već od kapitalizma!
U tom kontekstu, "prodor" čovjeka u svemir treba biti usmjeren na razvoj tehničkih sredstava s kojima može biti spriječena eventualna opasnost po zemlju koja dolazi iz svemira, kao što je to udar nekog svemirskog tijela, ili pretjerano zračenje koje može nastupiti kao posljedica eksplozija na Suncu, ili nekih dalekih nebeskih tela i sl. Istovremeno, "prodor" u svemir treba doprinijeti ne samo povećavanju izvjesnosti opstanka čovječanstva, već i njegovom ujedinjavanju radi rješavanja osnovnih egzistencijalnih i esencijalnih pitanja. U tom smislu, najvažnija neposredna posljedica "prodora" u svemir treba biti stvaranje humanog svijeta.
U kontekstu kozmoloških razmatranja, zavrjeđuje pažnju shvaćanje kozmičke suštine čovjeka koje je, u intervjuu s Johnom Smithom iz 1899. godine, iznio Nikola Tesla, jedan od najvećih znanstvenika modernog doba. Tesla se zalaže za kozmološki panteizam koji ima energetski karakter. On uspostavlja mistični odnos prema svijetlosti koja je svojevrsni "božji duh" i kao takva izvorište energije koja struji u čovjeku. Čovjek je, zapravo, samo jedan od oblika u kome se pojavljuje energija i kao takav je besmrtan.
Tesla se zalaže za kozmološki panteizam koji ima energetski karakter. Budući da ne shvaća čovjeka kao slobodarsko biće, Tesla nije u stanju da shvati prirodu prometejske vatre, što znači slobodarskog prosvetljenja. Njegova vizija budućnosti ne zasniva se na slobodarskom umu, već na kozmološkom misticizmu koji ima tehnokratsku prirodu.
Što se tiče ideje "boga", ona se ne zasniva na poštovanju prirodnih zakona i vjeri u stvaralačke moći čovjeka kao slobodarskog bića, već na strahu od prirodnih sila i od smrti (nestanka). Da "bog" postoji, inzistiralo bi se na empirijskom i racionalnom, a ne na mistifikatorskom teološkom praznovjerju koje treba blokirati razum, i na molitvenim i liturgijskim ritualima koji trebaju izazvati psihičke efekte koji će proizvesti fatalističku podaničku svijest.
Osnova religije je religiozna svijest koja je rezultat historijskog razvoja društva. Prvobitni oblik religiozne svijesti je animizam, slijedi totemizam, pa politeizam. Monoteizam je najviši oblik u razvoju religiozne svijesti. Nije "bog" stvorio svijet, već je čovjek na određenom stupnju historijskog razvoja stvorio ideju "boga" koja mu je oteta i koja je postala privatna svojina crkava. Veliki srpski prosvjetitelj Vasa Pelagić tvrdio je da su bogomolje "dućani" u kojima popovi prodaju ljudima laži o "bogu".
"Grandiozne" bogomolje nisu svjetionici iz kojih isijava svjetlost istine, već su otjelotvorenje ovozemaljske političke i ekonomske moći crkvene oligarhije.
Ideja "boga" može preživjeti samo u dubini ljudskog bića i to prije svega kao estetska ideja koja pruža mogućnost čovjeku da na humani način shvati svemir i odnosi se prema njemu kao životvornoj cjelini. Istovremeno, ona ima razlog postojanja kao jedna od objedinjavajućih ideja čovječanstva u okviru anti-kapitalističkog pokreta - kao simbolična sinteza humanističkog naslijeđa i humanističkih potencijala čovječanstva u odnosu prema tehničkom svijetu i svođenju čovjeka na puku materiju, što znači u odnosu prema mehanicističkom materijalizmu koji ima Anti-duhovni i Anti-životni karakter““.
Ljubodrag Simonović
E-mail:comrade@orion.rs
Ove izdvojene rečenice znatno se poklapaju s tumačenjem Dijalektičkog materijalizma.
Post je objavljen 02.02.2013. u 23:00 sati.