Pregled posta

Zimski dan u Imotskoj krajini

Ponor i pothvat skitnoga viteza

Najednom se rasjela zemlja, i otvorio se jaz.
Kuće su se porušile, i brdo kamenja spraskalo se u dubinu.
Jaz je prijetio da će progutati sela. Vrači su donijeli rješenje da će se opasni jaz zatrpati
samo onda, ako se plemeniti vitez koji prvi dojezdi dobrovoljno žrtvuje skokom u ponor.
Tako se to i dogodilo. Tada prvi put.
Ali to je bilo u drevna vremena kada je zemlja progutala konja i konjanike
i pomirila se s ljudima mistikom dobrovoljne žrtve.
U kasnijim naraštajima planina je opet otvarala usta.
Osamnaest godina vrači su tražili dobrovoljnu žrtvu, ali vitezovi nisu više vjerovali u svoj uspjeh.
Bilo je drugo vrijeme, ni nebo nije moglo biti isto, te nisu pomogle ni sve duhovne sile Istoka.
Na drevna pričanja ovaj put su se vitezovi smiješili, slijegali ramenima i odgovarali:
- Mitosi i legende.
Kasni vitezovi voljeli su više život od ponora.

Tin Ujević


Tražeći riječi kojima bih započela ovu priču naiđoh na pjesničku prozu Tina Ujevića koja se savršeno uklopila u krajolik kojeg smo obilazili ove sunčane nedjelje....krš, sela, ponori, jezera.....
Okupilo se preko stotinjak "djeva i vitezova" , pa lagano od jednog ponora do drugog, trećeg, ...

Kolona planinara rastegla se po kamenoj kruni stravičnog grotla Mamića jezera,
zapravo trećeg jezera u našem nizu i najnepristupačnijeg od tri jezera u općini Lokvičići

Vratimo se sad na početak puta gdje ćemo najprije upoznati Prološko blato ili jezero

Prološko blato je močvarna regija smještena u zapadnom dijelu Imotskog polja. Blato je tipičan primjer poplavnih krških polja u Dalmaciji koja su uglavnom uništena odvodnjom, a radi proširenja poljioprivrednih površina. Važna je i njegova ekološka uloga kao staništa ptica močvarica koje tu zimuju ili prelijeću. Prološko jezero je duboko 35 m, a prostire se na površini od 10,24 km2. Tijekom zimskih mjeseci i početkom proljeća vrela s platoa Studenaca i Ričica nabujaju te, zajedno s obilnim kišama, donose goleme količine vode koje poplavljuju zapadni dio Imotskog polja gdje je Prološko blato i tri jezera: Galipovac, Knezovića, te Lokvičićko ili Mamića jezero. Oni tvore jedinstvenu cjelinu. Voda u tri jezera oscilira i do desetak metara, ali jezera nikada ne presuše pa se pretpostavlja da imaju siguran dotok vode.
Kad Blato poplavi, brežuljak Manastir postaje otok na kojem su se u 15.-16.st. franjevci skrivali pred Turcima. Danas su ostale samo ruševine koje svjedoče o tome.

Lokvičićka jezera i Blato isprepleteni su vrtačama, suhim jezerima i brežuljcima po kojima su rasuti rijetki kaskadni vrtovi i vinogradi...
Prvo jezero u našem obilasku je Galipovac. Najveće je od Lokvičićkih jezera. Dimenzije jezera su otprilike 170 x 115 m,
a dubina, ovisno o vodostaju, varira između 60 i 80 m.

Na mirnoj modroj površini ogledaju se crvenkasto-smeđe litice ponikve
Za uživanje u mirnoći odraza i boja ima tek toliko vremena dok se skupi stobrojna grupa radoznalih planinara.
Premalo za upiti svu ljepotu ovih prizora.

Slijedeće jezero je osunčanije, a zelena površina te mami....ipak bez ronilačkog odijela, ne hvala.
Samo ću gledat i guštat ko gušterica na suncu uz Knezovića jezero

Vodič Veljko iz imotskog pl.društva nam je kod svakog jezera ispričao sve što je važno znati, iako je malo zamijenio imena drugog i trećeg jezera, sve to Google ispravi i postavi na svoje mjesto.
Ipak Google nam ne kazuje ono šta nam je Veljko otkrio, a to je da je ona duplja u litici sklonište sove ušare.
Kad se malo bolje zagledaš, skoro možeš vidit uhatu sovu kako nas čiri iz sjene

Do slijedećeg krškog jezera trebalo se malo i pomučiti, nakon silaznih i ravnih staza čekala nas je penjačka dionica.
Srećom, ne previše naporna, a posve dovoljno visoko da uživamo u predivnim prizorima koji su se prostrli pred nama

I ispod nas... pogled preko ruba u zeleno oko na dnu duboke i strme ponikve Lokvičićkog jezera....
uffff kad se promislim kako su silazili dole i još teglili ronilačku opremu...o tome povirite ovdje

Prolazimo pokraj osunčanog sela dok psi laju, pijevci kukuriču, a seljani vjerovatno za nedjeljnom trpezom blaguju
- podne je već odzvonilo, sunce se uzvisilo, a snijeg se još plitko drži tu i tamo

Staza vodi posred duboke ponikve na čijem dnu nema jezera, već malo okruglo polje,
a na strmini netko još održava kaskadni vinograd (Kojunđuše možda?)

Nakon kružnog obilaska ovih jezera vratili smo se do autobusa koji su nas čekali na cesti i odvezli do Prološca Donjeg.
Planirani obilazak izvora rijeke Vrljike se izjalovio zbog pretjeranog izlijevanja vode, pa smo prošetali uz rijeku Vrljiku, upoznavajući svjetovne, sakralne i arheološke lokalitete Prološca.
Zelena katedrala kojoj je "samo nebo krov", kako reče njen tvorac, arh. Edo Šegvić

Posljednja postaja Imotski, te kratak obilazak Modrog jezera, sunce je već pobjeglo tamo iza (ili ispred) Biokova,
a sa jezera nas rastjerao hladan vjetar...

Dok je većina krenula prema tvrđavi Topani, nas nekolicina joj je tek mahnula i pošla u potragu za toplijim mjestom
među imotskim kamenim kućama i trgovima

Toplinu nađosmo kod vječnog Tina i "Kolajne"

A u maloj "Kolajni", osim toplog čaja, kave... toplinu ljudi i Tinovih stihova:

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu -
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.