Marketing
Sve kul.
Imam prijateljicu koju ću u od ovoga trena nadalje pisati među navodnicima. Čudne su mi dvije pojedinosti. Jedna je ta da pišem o "prijateljicama" na ovaj neki pomalo teen sitcom način. Ne sviđa mi se to. Druga je da je ovo bio zadnji put da ona i riječ "prijateljica" stoji bez navodnika. Močna neka odluka, koja će siguran sam rezultirati snažnim instikntom da napravim onu gestu sa prstima u zraku koji se gibaju gore dolje signifirajući navodnike svaki put kada ju spomenem u kontekstu koji u sebi sadrži riječ "prijateljica". Možda nitko ne primjeti da to radim dok ju spominjem, što je dobro jer ne želim pričati o "prijateljicama" u ovoj teen sitcom formi. Ona iziskuje opservacije tužne i povrijeđene prirode koju ja, u ovom slučaju, ne gajim jedan način ili drugi. Nije mi žao što je sada nalazi između dvije fiktivne crne crtice sa svake strane koje joj viore oko glave u zraku, a to valjda govori da mi nije stalo do nje.
Što točno znači da mi je stalo do nekoga? Što točno stane u toj figuri govora? Je li to neka emocija koja se kretala ka nekome koja je sada stala? U slučaju kojem, zapravo, stane nešto, nije li to zapravo loše za pojedinca prema kojem se to nešto kreće? Ili je to nešto što stane tik do te osobe, kao pes sa lajne koji je odviše poslušan. Sjena emocije stoji kraj te osobe. Kada se ta osoba pokrene, ono je prati da bi, opet, stalo do nje. Kako se tome to da je van mojeg shvaćanja. No radi to svejedno, usprkos mojem zvanju natrag. Natrag dođi! Tu! Uz nogu! Stani do mene! Oću da mi stane do sebe više nego do nje! Mene čuvaj, pohlepna emocijo! Vamo dođi!
Razgovaram sam sa sobom na cesti na očigled slučajnih prolaznika koji su gotovo uvijek slučajni. Oni koji nisu tamo su morali biti po višem planu, stoga im ne zamjeram. Te namjerne prolaznike treba gledati. Oni su tamo sa namjerom. Taman ona bila naočigled slučajno proći. Njihovi su koraci mrvicu konkretniji, njihovi bokovi mrvicu statičniji, njihov pogled skrenut nelagodom mrvicu duži. Namjerno ih duže promatram u neznanju njihove određenosti, kompletno zbunjen glede jesam li i ja tamo slučajno ili namjerno uspio zagledati se u prolaznike, kakvi god bili. No stojim tamo svejedno. I urlam na svoje emocije da stanu do mene. Jer mi je stalo do sebe.
A to nekako nalaže da me nije briga, previše, što je spomenuta djevojka, kakvim je se opisom riješavam potrebe za navodnicima, iskurčila se kretenski preko mobitela da je "prošla maca" ili što već kada sam je odbio vidjeti danas poradi drugij poslova, no zapravo jer sam nakon prošlog puta, susreta, sa dotičnom, odlučio da je ne želim više oko sebe, ni do sebe.
Ona ima sok, i ja imam sok. I ona ima slamku. I njena slamka prođe preko sobe i počne piti moj sok. Ona. Pije. Moj. Sok.
Iscrpljuje me nadasve ta djevojka. Njenom pojavom se osjećam nepotrebnim osim za ubuduće. Ne da mi se biti dio njenog svijeta, i konačno znam da to nije zbog ljubomore ili potrebe da se uklopim, nego zato što joj je svijet ružan. I lišio sam je se u glavi, zarobio je u navodnike, i stavio iza sebe kao šahist tvrdoglavog pijuna koji mu je kvario strategiju. Da bi usporedba imala smisao moram elaborirati da je spomenuti šahist bijesno, nakon mnogo pokušaja, oduzeo protivniku pijun te ga bacio preko ramena kao potrošenu žudnju. Što je lijepša usporedba nego ona gore. Jer žudnja se troši.
Njena je prisutnost odsutna, i osjećam se bolje radi toga. Ono što je stalo do nje otkotrljalo se natrag, i sad joj je žao, toj pojavi ženskog roda jer sam tako odlučio. Ne znam zašto. Inače su sve negativne pojave u mojoj glavi muškarci crnih cilindra, figure Krležinih snova. Možda je to stalo do nekoga. Šešir odpuhan vjetrom. Ponekad udari gdje treba, poslan sa namjerom, zahvalan vjetru na pomoći. Ponekad je odpuhao odavno, a mi smo preljeni potrčati za njim.
Post je objavljen 01.02.2013. u 00:04 sati.