Opasno je govoriti o defiliranju pedofilski nastrojenih katoličkih svećenika, jer Crkva kao moćna institucija onima koji previše vire pod njene skrivene lancune i bučno progovore o zatečenim pikanterijama i požudnim šaputanjima na popovskim kušinima, kaže na svoj način – kuš! Psst!
Dakle, o seksualno pohotljivim popovima se ne govori. Barem ne preglasno. Osobite pak ne o onima koji neodoljivo žude, u svojoj emocionalnoj neravnoteži i spolnoj nastranosti, za malom djecom. Kaže li tko oštro, bez uvijanja javno svoje mišljenje o svećeniku pedofilu, lako postane meta osude tog tradicionalnog, društvenog moralnog autoriteta – majke Crkve! Jer zar nju da se napada, ocrnjuje, blati? Razburiti uspavanu vjerničku pastvu golicavim zgodama, ali i golim, ružnim istinama o svećenicima koji u svestranom trudu svog zvanja i zakletoj vjernosti u svom mističnom braku sa Crkvom (!?), ipak odluče da seksualni život žive kao pedofili, nepristrojno je i graniči s dobrim odgojem. Omamljenost masa fasadom etičkog moralizma duhovnih pastira, snažna je. Stoga one naprosto ne žele vjerovati da se kler po svojim spolnim zrelostima i nezrelostima nimalo ne razlikuju od onih koje Crkva prozvala laicima, a također, zapravo, da nema ni nikakve suštinske razlike ni u usporedbi s ostalom populacijom koja nije religiozno opredjeljenja. Svim pedofilima svojstveno je da se radi o poremećaju osobnosti sa niskom kontrolom seksualnih poriva. Dakle, riječ je bolesnicima. Ali, i o zlu koje ostavlja neizbrisive tragove na osobnostima žrtava - djeci.
Ono što bode oči jest da se Crkva, kao moralna učiteljica, petlja u sva područja naših života. Pozivajući se na svoj autoritet, upravlja savjestima mnogih, naučavajući što je dobro, a što zlo, izriče kompas etičkih vrednota. Kroz forsiranje vjeronauka uporno usađuje neka pravila ponašanja i stvara kruti religiozni oklop razmišljanja. No, istovremeno sama krši svoja pravila. Tako između ostalog kad je u pitanju pedofilija, ne obazire se previše na svoj Zakonik kanonskog prava, ali ni na civilne zakone npr. Kazneni zakon Republike Hrvatske. Naime, čudi da iz njihovih redova nema prijave niti jednog očiglednog pedofila koji paradira u mantiji, a radi sumnje u počinjenja kaznenog djela spolnog odnosa ili s njim izjednačenu spolnu radnju s dijetom ili bludnih radnji, zloupotrebom svog položaja.
Zakonik kanonskog prava u glavi VI. propisuje da će se klerika koji ustraje u izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovijedi uz sablazan, kazniti između ostalog i otpuštanjem iz svećeničkog staleža. U tom smislu kao razlog ekskomunikacije navodi se i odnos s mlađem osobom od 16 godina. Ne znam niti za jedan slučaj svećenika pedofila u Hrvata da ga je okrznula ta mjera samo zato jer je pedofil.
Stoga nije u krajnjoj liniji fer od Majke Crkve da se ljuti na bilo koga tko joj predbaci njenu lošu savjest, njenu izopačenost, nevjerodostojnost i moralnu krivotvorevinu. Krutost njenih dogmi, koje nitko ne razumije, pa se one stave pod krinku „misterija“, niti se o njima smiju postavljati jednostavna pitanja, rađaju jednu krajnje ciničnu retoriku te institucije. Pita li se previše otvoreno o podlosti i krimenima iz njezine kaste, nadležni iz njenih redova, prekrižih ruku, osmijehu se smrknuto i počnu se pozivati na Boga uz pobožne uzdahe – „pa svi mi grešnici“. Usput sve pozovu na post, molitvu, pokoru i traženje oprosta, pa među tolikom paletom grijeha i za seksualna nasilja, uključivši i pedofile. S prijestolja Svete stolica čuli su se nedavno vapaji za planetarni „mea culpa“ zbog pedofilije! Ako tko i nakon toga ima problema s pedofilijom, pedofilima i njihovim žrtvama, čut će slatkoriječivu utjehu – „u središtu svega treba se zagledati u našeg Gospodina i usprkos našoj grešnosti i zločinima pojedinaca koji bi trebali biti duhovni uzori ipak sja ljepota Evanđelja!“
Nakon takvog preporučenog duhovnog rješenja pedofilije klerikalnih muževa koji su u vječnom, mističnom braku sa „zaručnicom“ Crkvom, ostajem krajnje zbunjena da uopće shvatim zdravo razumsko, logično razumijevanje te preporuke, i pitam se tko tu zapravo koga vuče za neku stvar! Jednostavnije mi je razumjeti onu bajku - bio jednom jedan veliki prepredeni mangup, koji je mijenjao glas, mijenjao bolu dlake, image, retoriku, ma sve što god je mogao, ne bi li se dočepao malih, slatkih kozlića...mašta mi dopušta da zamislim da je taj vuk bio pedofil...samo jedan, mali spretni, dovitlji kozlić ga je razotkrio, dovoljno mudra mama koza mu je povjerovala...U bajkama vaga pravde uvijek nađe svoju osjetljivu mjeru, i sve završava s happyendom. U stvarnom životu skandali o svećenicima pedofilima, također imaju svoj sretan završetak na crkveni način – premještaj u novu župu, da bi priča opet imala šansu za svoj početak „bio jednom jedan...“
Taj horor nitko ne bio smio prešutjeti ni tolerirati, jer ne radi se o malim kozlićima, nego o našoj djeci!
Eta Lodi
Post je objavljen 31.01.2013. u 12:58 sati.