"Nekidan, kad smo Slavoj, Tariq i ja sjedili za šankom kafića u ... je li ono bio Bangkok ili Beijing...ne znam, davno je bilo, dogodio se sublimni moment. Žižekova je interpretacija Čolovićeve kasnojugoslavenske dijalektike čitateljima pretpostavljam već poznata. No meni je svanulo nešto što Slavoju nije, strogo dijalektički gledano, moglo svanuti. U dijalektici je, kako on zna reći, redoslijed ključan. No, dakle, evo novog koraka u povijesti kasnojugoslavenskog lenjinizma. Čolović, kao što čitatelji The end bloga znaju, u svojoj dijalektičkoj poeziji eksplicira istinu radništva u anticipaciji njegova položaja koji će se bitno objaviti tek danas u epohi neoliberalnog kapitalizma. Podsjetimo, u pjesmi "Mali mrav", kako nas podsjeća Slavoj Žižek, a u skladu s uvodnom riječi rečenice i ja, samo prije njega, Čolović izvodi ekspoziciju fantazmatskog objekta žudnje posjednika u dijalektičkom odnosu s radnikom. Dok je objekt, odnosno "Ajšine grudi", na goroj strani dijalektičkog ponora, dakle na strani kapitala, samo fantazija, fantazmatski, nikad dostižni konstrukt, mali mrav, odnosno radnik kao takav "nalazi svoj put niz Ajšine grudi" kao (također) takve. Položaj radništva Čolović gotovo mesijanski anticipira kao zbilju one klase kojoj masturbacija nije potrebna. Njegov je put "niz", premda, hegelovski gledano, on može biti i "uz". U svakom slučaju na njegovu je kraju pukotina u slici svijeta kakvu proizvodi i perpetuira kapitalizam. No ono što je Slavoj propustio istaći je moment revolucionarnog nasilja. Da bi shvatili svu genijalnost Čolovićeve misli, moramo obratiti pozornost na drugi njegov hit, "Lepa Sneža nagazila ježa".
Jež o kojem govori pjesma "umoran je poslije kiše". Riječ je bez sumnje o kriptofilozofijskom simbolu radništva, analognom "malom mravu". Što mu Sneža prilazi bliže, to mu se, parafraziramo, "sve više bodlji diže". Pjesma nam fenomenološki precizno opisuje situaciju bešćutne korporacijske države koja uklonivši zadnje skrupule, kreće nagaziti iscrpljenog, pokislog radnika. Kad, gle čuda! "Što mu ide bliže to mu se više bodlji diže". Solidarnost, svijest o vlastitoj klasnoj pripadnosti, rastu proporcionalno opresiji. Erotska metaforika sasvim je prikladna, jer u krajnjoj liniji upravo je eros pokretački uzrok revolucionarnog rada klase za sebe. Štoviše, govoreći o opresiji kao o ženskoj (lijepoj) osobi Čolović postiže dva cilja: prvo, on anticipira pomiriteljski, gotovo teološki, karakter revolucionarnog otpora i, drugo, ekstatički karakter rastvaranja države pred oštrim klizećim startom "naježenog" radništva. Ona narodna izreka "hebali smo ježa u leđa" (doggystyling the porcupine) doživljava ovdje jedan suvremeni, urbani, dijalektički obrat. Čolovićeva anticipacija ima jedan zanimljiv metaforički mig na realno povijesnu situaciju našeg doba. Ne samo država, nego i centralna sila EU, Njemačka, ženskoga su roda. Treba li napomenuti?! Treba li istaći?! Recimo da treba: i Angela Merkel je, kažu, ženskog roda. Znajući da su njemački turisti ženskog spola u jugoslavensko doba često bili eksploatirani od strane socijalističkih galebova, tih partizana suvremenog revolucionarnog pokreta, očigledno je da Čolovićev filozofem ima jasno zaleđe u povijesnim činjenicama. Bilo kako bilo, niti jedna povijest neće moći negirati Tomu i njegove uvide.
Je li tako Slavoj?"
Srećko Horvat "Kad smo Slavoj, Tariq i ja .... - intelektualna autobiografija"
Post je objavljen 31.01.2013. u 10:11 sati.