Marketing
Ivankovo 2012
Ako Vam se ne čita, slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Prvi dan
Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Vožnja iz ove priče obavljena je u prvom dijelu kolovoza 2012 godine. Ljeto te godine je bilo najsušnije koje sa doživio u svojih 54 godine do sada proživljenog života. To je bilo ljeto pretoplo, presuho, preteško, prezlokobno, pre… I najekstremniji ljubitelji ljeta i ljetnih vrućina (u koje i sam spadam) duboko su se preispitivali nisu li pretjerali u svojim željama i zahtjevima, uz zlokobno kajanje kao posljedica pretjeranih zahtjeva za vrućinom. Više nije to bilo ljeto ugodne topline, fine svježe hladovine od bujne, jarko zelene vegetacije, već je to bilo ljeto sasušeno u toj mjeri da je u zraku bilo nevidljive, ali oštre prašine, suhe kao barut, koja je malo-malo poticala refleks za kašljem ne bi li tako pročistio svoj sustav za disanje. Ta je prašina, iako nevidljva, bila toliko dominantna, da je potisnula do nestalosti sve one fine mirise vegetacije na polju i u šumi. Nakon trave, odavno već spržene sušom, suha smrt je zahvaćala i veću i otporniju floru, da bi na kraju i pojedino drveće mijenjajući boju svoga lišća iz blijedo zeleno u blijedu mat smeđu nijansu, posustajalo u borbi sa vrelim sunčevim zrakama.
U takvom apokaliptičnom okruženju, koje je bitno uočljivije kada se iz asfaltne džungle grada izađe u prirodu u kojoj su ljudi, i njihovi znaci postojanja, rijetki, ja sam se odlučio na višednevnu vožnju (ta je višednevna vožnja tek minimalno stekla pravo na takvo ime jer je trajala tek dva dana).
Dva po dva, kako veli Fata iz onog vica, pogotovo kada, iz razloga koje ne vrijedi nabrajati, tog ljeta nisam bio u mogućnosti višednevne vožnje razvući na više dana.
Zahvaljujući svom prijatelju, ili ispravnije rečeno, njegovoj punici, dobio sam besplatno noćenje sa večerom i doručkom u – Ivankovu. Meni je ostalo doći u prvom danu do Ivankova, a sutradan se vratiti kući.
Kako to već biva kod nas biciklista, muku mučimo sa vremenskom prognozom. Ne znam kako, ali oblaci na neki meni nepoznati način nepogrešivo naslute kada i kuda bih biciklom, te se brzo nađu u blizini ne propuštajući promatranje moje vožnje. Tako je bilo i ovaj put. Iako je suša već mjesecima, taj vikend su prognozirali oblačno i vjetrovito, mada i suho vrijeme.
Obzirom na ovo zadnje, odvažio sam se na putovanje – bitno je da ne pada. Na kraju je bio poseban, da ne kažem originalan meteorološki ugođaj, o kome će već biti iskazana pokoja riječ.
Jutro te subote bilo je u skladu sa prošlim danima (i mjesecima) tog ljeta. Sunčano, suho, s minimalnom svježinom koja je prijetila potonjom vrućinom.
Prvih 12-tak km do Pleternice, po ničemu zanimljivih 12 km, prešao sam bez problema ponesen početkom velikog putovanja (problem će biti u povratku kada ovih 12 km budu zadnju u ovom putovanju). Od Pleternice su, u stvari slijedili pravi kilometri zbog kojih se sjeda na bicikl i čini ova ludost koja nas neizlječivo zaokupi. Postupno zalazim u obronke Dilj gore već kod ulaza u prva sela nakon Pleternice – Resnik, Svilna i Buk, praktično spojenih u jedno (veliko) mjesto, a razdvojeni iz razloga samo mještanima znanim.
Početak ovog putovanja, a i više od toga, ide već više puta oprobanim i utabanim putovima, pa su kao takvi već ranije prikazani na ovom blogu. Pa ipak, pod dojmom viđenog i doživljenog, ne mogu a da ponovo čitaocu prikažem neke vidike, iako već od prije viđene.
Jedan od njih je i pogled na spomenuta sela okupana u jutarnjem suncu.
Na ovom putu za istok nakon spomenuta trosela, i blage, ali duge uzbrdice kroz njih, cesta još neko vrijeme ide gore-dolje, da bi iza sela Kalinić zašla na vijugavo i blago penjanje kroz šumu. To je onaj spoj vijugave ceste i šume koje u jutro, naročito ljetno izgleda neodoljivo, pa teško ostavlja ravnodušnim bilo kojeg od prolaznika, kojih je istina vrlo malo.
Zadnja slika je neka vrst prijevoja, jer, za razliku dosadašnjeg uglavnom penjanja, slijedi guštanje u čistoj nizbrdici koja se proteže sve do ulaza u selo Djedina Rijeka.
Neku vrst centra sela čini crkva, vatrogasni dom i raspelo sa diskretnim natpisom o dugovječnosti sela. Iznenadila me je brojka koja predstavlja godine koje je selo proživljelo do danas, kao i zvanično ime njegovih stanovnika. Priznajem, nisam znao da stanovnici Djedine Rijeke sebe nazivaju Djedorani.
Tih 600 godina, koliko ih je selo proživljelo, nisu bile raskošne kao ove zadnje. Dovoljno je baciti pogled na jednu od starih kuća da bi se zaključilo kako su ljudi skromnije živjeli u neki prošlim vremenima, iako je kući, jasno, bitno manje od tih 600 godina (možda tek stotinjak!?)
Uzbrdica, za početa još u centru sela, nastavila se protezati i nakon napuštana posljednje Djedoranske kuće. Dapače, kao da joj je selo smetalo, pa se napuštanjem sela razbacala postocima uspona, da bi me zadnjih pola kilometra uspon toliko zadihao, da sam ga prošao pješačeći.
Nakon kratke nizbrdice konačno sam došao do magistralne ceste Našice – Slavonski Brod i skrenuši lijevo blagom nizbrdicom ušao u Ruševo.
Ruševo je duuugačko selo kroz koje, idući u ovom smjeru kojim ja sad idem – prema sjeveru, cesta prolazi blagom nizbrdicom, dostatnom da bicikl polako klizi i bez okretanja pedala.
Otprilike u sredini sela je i centar društvenih događanja u obliku seoske prodavaonice ispred koje su klupe kao mjesto gdje se popije pivo i proanaliziraju aktualna događanja. Iako me mnoštvo ljudi sa bocom u ruci čini blago tjeskobnim, ipak stao radi obnove zaliha tekućine jer do slijedeće slične prilike trebam se voziti više sati.
Hrabro i samouvjereno, suprotno onome kako sam se u duši osjećao, parkirao sam bicikl i ušao u trgovinu otrpjevši radoznale poglede i tišine nastala mukom zbog mog dolaska. Očigledno da ovakvi koji izgledaju kao ja s ovako natovarenim biciklima, kakav je bio moj su rijetkost u ovim krajevima, po zbog toga plijene dodatnu pažnju. Ta dodatna pažnja je potrajala tek koju sekundu, da bi me,po zanimljivosti, pretekao tek prekinuti razgovor, koji je nastavljen, čini mi se i većim žarom zbog jedva primjetnog razočarenja razlogom zbog kojeg bi za trenutak prekinut. I bi mi drago da im (više) nisam zanimljiv, da se, kao oni u svoj, ja mogu vratiti u svoj svijet.
U tom mom mentalnom svijetu, dok sam punio termos boce hladnim pivom, pažnju mi je privukao veliki pas s rundavom dlakom i, činilo mi se, blagim i dobroćudnim pogledom. Pozdravih ga i pripitah za zdravlje nakon čega me je pogledao još blaže i dobroćudnije istovremeno počevši veselo mahat repom. Dok sam se divio pitomoj i blagoj životinji, iza leđa čuh pitanje da li mi se sviđa (pas)? Okrenuvši započeh razgovor sa jednim iz skupine čija je osnovna značajka bila boca piva u ruci. Ispostavi se na kraju da je (jasno) to njegov pas i da s njim u ovom kraju traži (i pronalazi) – tartufe!
Moje iznenađenje je bilo stvarno veliko. Mislio sam da te gljive rastu samo u Istarskoj zemlji, a ono… Skakali smo sa temom razgovora sa tih gljiva na njegovog psa i nazad. Gljiva, tartufa, ima i u ovim krajevima, ali se čovjek (i pas) trebaju dosta nahodati da ih pronađu (pas) i ponesu kući (čovjek). U tom procesu gazda psa treba biti obazriv i brz da psu (pre)otme tartufe, jer ih ovaj u slast pojede (zato ih i traži!) čim ih pronađe.
Ponos vlasnika smeđeg rundavog stvorenja (koji je nastavio, blago dahtajući) dokono promatrati okolicu, ne zainteresiran više ni za mene kao ni za koga iz skupine s bocama u ruci), kao da je odvezao jezik i raspirio pričljivost (sada već) mog sugovornika. Tko sam saznao jednu od klasičnih inačica Priče iz Hrvatske – o branitelju (pre)rano umirovljenom, i ostavljenom bez smisla, pa je čovjek smisao, cilj a i zdravlje (kako tjelesno tako i mentalno) (sam) našao obilazeći šume Dilj gore sa veselim rundavim stvorenjem. A to stvorenje nije obični avlijaner, pa bi za želju da bude moj pratilac trebao izdvojiti basnoslovnu svotu od 10000 eurića. Ako mi se i javio neka želja, željica za potragom tartufa u veselom društvu rundavog, ta ju je cifra definitivno poslala u prošlo svršeno vrijeme. Ja ću se, ipak, i dalje držati svog bicikla.
Na izlazu iz ovog dugog sela skrenuh desno prema putokazu koji pokazuje put do Đakova. Slijedećih 20-tak kilometara je nešto prekrasno za bicikliranje u Požeškom kraju. Cesta je široka, asfaltirana promet nula a krajolik fantastičan. Pred sobom imam seriju od tri mala prijevoja. Nakon prvog penjanja, slijedi vijugavi spust u Sovski Dol, da bi prolaskom tih par kuća odmah uslijedio uspon prema dugom prijevoju. Da mi penjanje na tom usponu bude dodatno zanimljivo, ispod sebe promatram dolinu sa oranicama a preko puta na drugom padini brda, cestu kojom sam se upravo spuštao.
Dakle, opet još jedno goooore, pa još jedno dooolje, i tabla koja želi dobrodošlicu u mjesto imena Paka. U vrijeme dok se dovde dolazilo prašnjavim, uskim makadamom, Paka je bila pojam zabačenosti u Požeškom kraju. Kako asfalt ima efekt vremeplova, tako je svojim dolaskom u Paku prebacio to mjesto iz davnog sedamnaestog stoljeća u ekološki i (ponovo) prirodi orijentirano dvadeset i prvo, zbog čega su, recimo, kuće višestruko dobile na cijeni.
Biće da je te subote u jednoj od kuća Pake bilo generalno čišćenje pa su se tepisi, izrađeni u kućnoj radinosti tko zna kad, stavili na ogradu da se osunčaju. Kuća, ulazna kapija kao i dvorište zajedno sa tepisima su činili jednu skladnu cjelinu iz nekih davnih, davnih, ali, srećom još uvijek ne prohujalih vremena.
Nakon izlaska iz Pake, tek što se zamakne iza brda, da se ne vide kuće, smjestio se izvor sa uređenom sojenicom. Umjesto sojenice bolje bilo da su (prvo) izvor uredili. Ovako su ga ostavili u obliku otvorenog bunara iz kojeg voda istječe. Boja vode, iako prozirne, bila je sumnjivo zelenkasta, pa iako sam na drvenom štapu sa strane imao na raspolaganju plastičnu čašu, okus vode nisam probao.
Slijedila je uživancija u oazi mira i tišine kroz koju je cesta s vrlo, vrlo blagom nizbrdicom u dužini od 3-4 kilometra bešumno, tiho i obazrivo prošla, a i ja s njom. Svaki put kad prođem ovuda uhvati me oduševljenje, kao da je prvi put. Iskrena preporuka svakome da propedalira ovom oazom.
I nakon što me je cesta razmazila svojom nježnošću, slijedi zadnja uzbrdica od ove serije od tri prijevoja. Ovaj zadnji je i najviši, mada razlika od ostalih nije znatna. Na samom prijevoju je i granica općina što i ne bih znao da nema table koja mi to govori. Nisam baš bitno sretniji zbog te spoznaje, al' eto kad je to to, nek' se zna, pa sam napravio dužu pauzu. Više zbog prijevoja a manje zbog friškog saznanja te granice. Priroda je ista i s ove i s one strane.
Podno prijevoja, pogledam li u smjeru svoje vožnje, smjestilo se selo zanimljivog imena – Slobodna Vlast. Da bi konačno stigao do slobodne vlasti moram pripaziti na pregršt oštrih krivina koje bi uz srmu nizbrdicu mogle biti opasne, pa čak i pogibeljne. Dakle, Pero žuri polako!
Brdovita problematika slijedećih 4 kilometra je izostala pa slijedi relativno ravna i relativno dosadna ravnica. Na ravnoću nisam mogao utjecati ali na dosadu jesam. Put sam prekinuo kratkim predahom u kojemu sam oplakivao tiho umiranje njive kukuruza. Biljke imaju svoj ritam žvota koji je sporiji od našeg, pa tako i njihovo umiranje je isto tako usporeno. Svaka je smrt strašna, pa je takva i smrt od žeđi. Višemjesečni izostanak vode nisu mogli otrpljeti ni biljke poznate po tome da nisu pretjerano žedne, kao što je kukuruz. Po prvi put u životu, nakon skupljenih 54 godine na svojim plećima, vidim sasušene stabljike kukuruza u kolovozu i to jedanaestog njegovog dana. Zbilja kataklizmično izgleda.
One zalihe ječmene tekućine, nabavljene u Ruševu, bili su dostatne taman do Levanjske Varoši, gdje sam, nakon divljine, ponovo naišao na blagodati potrošačke civilizacije u obliku trgovine sa hladnim pićem. Osim što sam ponovo obnovio zalihe, jedno hladno i orošeno sam polagano sipao u se promatrajući okolinu, a potom i kartu. Tu negdje bi trebalo biti raskrižje gdje bih trebao, ovaj put kao pravi ljevičar, skrenuti lijevo za Đakovačku Breznicu. I stvarno, tek stotinjak metara od mjesta moga predaha putokaz je nedvojbeno pokazivao u kojem smjeru nastavljam putovanje.
(detaljnije o dosadašnjem putu možete pogledati nq „Sovski Dol - Paka“)
Istina, do Ivankova trebam proći kroz Đakovo, pa kad bi produžio ravno, kako i putokaz kaže, do Đakova bi stigao brže i lakše. Razlog mom izboru teže varijante je jezero Borovik i njegova okolica. To jezero je bitno lakše vidjeti na karti nego uživo, jer je izvan svih važnih putova, kao da je namjerno smještenu unutar guste šune daleko od čovjeka i civilizacije.
Do te Breznice ne treba se dugo mučiti da bi čovjek došao, tek dobar kilometar. A i cesta nije problematična, jer prati istoimeni potok. Pred sam ulazak u Breznicu je, netom prije table mjesta, putokaz do Samostana Karmel sv. Josipa.
Kronologija je obratna. Prvo sam ugledao ogromno i raskošno zdanje samostana, a potom putokaz do njega. Nisam istraživao pa ne znam po kojim je to nepredvidljivim i nesagledljivim putovima Gospodnjim ovaj samostan došao u ove krajeve. Činjenica je da će svatko tko prođe ovim putem, ako ne zastati a onda barem podići obrvu bacivši pogled prema njemu, impresioniram prizorom. A prizor je stvarno veličanstven, bilo izvedbom bilo veličinom.
Na kraju Bresnice sam se pozdravio sa asfaltom kao zadnjim znakom civilizacije i (ponovo) krenuo u divljinu nekih prošlih vremena. Ovo „nekih prošlih vremena“ stvarno tako i izgleda jer mi se put nastavlja uskim, krivudavim makadamom po kome rijetko kad prođe bilo koje od prometala, pa imate osjećaj da ste vremeplovom vraćeni koji stotinu godina unazad.
Da stvar bude još bolja, ispriječila mi se i uzbrdica. Jedno vrijeme sam probao voziti, no preskakati kamenje i kamenčiće, posklizivati se o njih, prelazeći s jedne na drugu stranu ceste, sve u nadi da je ona druga strana lakša za voziti, brzo mi je podiglo ritam disanja i rada srca, tako da sam, kao pametniji, popustio te put nastavio pješice gurajući bajs.
Cesta, odnosno uzbrdica je vijugala kroz beskonačnu šumu. Oči su mi stalno pokušavale ispasti od očekivanja što je iza krivine, mada i sam ne znam što sam očekivao - kraj uzbrdice, možda. Počeo sam osjećati i neki blagi oblik zebnje, tjeskobe, pitajući se odakle mi sat to.
I odjednom (uvijek tako bude – odjednom) shvatih.
Ono sunce koje me je obilno grijalo do Levanjske Varoši i koje je pravilo pravi (mada sušom pretjerani) ljetni ugođaj, sada se izgubilo, a zamijenila ga je mutna, bjelkasta, visoka izmaglica. Ni daška vjetra. Tišina i muk. Čak iz šume nisam čuo ni šušnja. Kao da je sve oko mene pretrnulo u isčekivanju velikog praska. Uz svu tu tišinu, koja pritišće, temperatura zraka je nepromijenjena, čak mi se čini da je, valjda zbog izostanka bilo kakvog povjetarca, bilo i toplije. Da li zbog te vrućine, da li zbog te tjeskobne tišine, ili možda zbog uzbrdice po kojoj sam gurao bicikl, ne znam, ali znam da je znoj iz mene curio na sve strane. Ako je znojenje zdravo, toga renutka sam bio najzdraviji čovjek na svijetu.
Gladajući kartu, uzbrdica bi trebala biti tek 3 km dužine, međutim meni je izgledala barem duplo duža. Konačno se šuma počela rijediti da bi mi meku vrst dobrodošlice zaželjela tabla s imenom mjesta Paučje, a iza nje su mi prve kuće diskretno mahale.
Iako selo nije malo, malo sam ljudi vidio. Tek dvoje-troje, koji su na brzinu obavilo što su trebali, pa trk nazad u kuću. Tjeskobna vrućina bez sunca i zvuka i dalje je pritiskala, pa su ljudi bježali od nje kao od jakog mraza. Taj nedostatak ljudi dodatno je pojačavao tjeskobu.
Kuće su bile podalje od ceste, u skladu s tradicionalnom slavonskom arhitekturom. Između kuća i ceste je široki pojas trave, iako davno već spržene dugotrajnom sušom, uz razno-razna stabla koja su pravila hladovinu. Idilu slavonskog sela kvario je uski pojas nečega što je teško nazvati cestom, s krupnim šljunkom po kojemu je bilo problematično voziti. Većina kuća je bila u skladu sa cestom koja prolazi kroz selo, dakle iz nekog, davnog, prošlog doba za koje mi „iz civilizacije“ smatramo da je nepovratno završilo u povijesti. Istina bio je tu i modernih, raskošnih rezidencija, sa isto tako raskošnom okućnicom, no u okruženju ovog mjesta izgledali su groteksno zbunjeno uzajamnim nepripadanjem jedno drugome.
Već spomenuti nedostatak ljudi uz zlokobne meteorološke uvjete, davalo mi je dojam pred apokaliptičnog stanja u kojemu sam zakasnio na vrijeme se skloniti, te mi ostaje , ovako samome, očekivanje zadnjeg fatalnog udara, mada ne znam kakvog ni odakle. Pravi iracionalni strah koji, baš zbog svoje iracionalnosti prelazi s onu stranu podnošljivosti.
Očekivao sam olakšanje nakon šume, a sada kad sam napustio selo kao da mi je laknulo ponovnim povratkom u divljinu.
Cesta je, da joj malo laskam s takvim raskošnim imenom, jedno vrijeme išla manje-više ravno, prolazeći pored sprženih njiva iz kojih je prošlo selo crpilo egzistenciju, da bi malo-po-malo povećavala nizbrdicu, pojavom šume. Šuma je iz početka bila blagi šumarak ,a postajala je sve jačom šumom što je nizbrdica bila strmija.
Konačno je uspostavljeni neki čudan sklad između guste šume i nizbrdice. Ionako uska cesta stiješnjena gustom vegetacijom s obe strane izgledala je još uža, a dojam nepodnošljive skučenosti uz nizbrdicu činile su stalne krivine. Tako da mi je obzor ne samo sa strane nego i naprijed bio uzak i mali.
Strma nizbrdica, sa mnoštvom krupnog kamena na cesti, a često su se pojavljivali u dijelovi stijena iz ceste, zagorčavaju mi vožnju. Stalno u potrazi za boljim, ravnijim dijelom ceste, vozikm lijevo-desno sav se tresući i treskajući. Takav treskajući mi je i pogled koji je zamućeno promatrao što je iza slijedeće krivine. Svjesni, racionalni dio mene pokušavao je suzbiti iracionalnost straha onog mog drugog dijela. Kako god razmišljali, moramo priznati da u tom trenutku, u tako gustoj šumi, sami miljama daleko od drugih, postaje se teško oduprijeti nespokoju.
Tješio sam se da idem nizbrdo, dakle bitno brže nego što sam se pješice vukao uzbrdo. Ne toliko zbog toga što ovako mogu brže i bolje pobjeći (od koga ili od čega !?), nego više zbog činjenice da ću ovu (pra)šumu brže proći i konačno stići do jezera gdje je neka vrsta spasa (od koga ili čega!?).
To lutanje svijesti po mutnim strahovima i tjeskobama iracionalnosti prvo mi je prekinuo zadnji dio mog bicikla koja je, kao zanosna plavuša, počeo mrdati zadnjicom – znak da jedna od žbica na zadnjem točku nije izdržala torturu tandrkanja po kamenju i kamenčićima pa je pucanjem sebi skratila muke. Posljedica toga je pomak obruča prema kočionoj pakni na mjestu pucanja pa je točak ciklički kočio kad se spoje pomaknuti obruč i pakna. Odgodio sam intervenciju dok ne dođem do civilizacije.
Iskušenje, vrag ili netko treći nastavio je uporno nalaziti načina da mi (dodatno)zagorča život i pronašlo ga je – guza mi je počela osjećati svaki kamen(čić) preko kojeg je zadnji točak prelazio. Zadnja guma je polako ispuštala dušu.
Standardno pitanje svake ovozemaljske nezgode –kud baš sad!? Pa zar u ovoj prašumi sada stati i mijenjati gumu!? (tren poslije ovog pitanje iracionalnost mi se opasno uznemirila). Nađoh privremeno rješenje u prebacivanju tijela što više naprijed, ne bi li ostatku duše zadnje gume produžio agoniju. Jedno vrijeme je to nekako i išlo da bih na kraju shvatio da će i vanjska guma stradati nastavim li ovakvu vožnju, jer sam sve češće osjećao direktne udarce kamena na obruč točka. A između kamena i obruča je tiho skičala vanjska guma.
I taman kad sam prihvatio sudbinu takva kakva jest i počeo ispred sebe promatrati mjesto pogodno za operaciju izmjene zračnice (usprkos krvožednoj prašumi), kroz guštiš lišća ispred sebe ugledah krov neke kuće kraj ceste. Civilizacijaaaa!!!
Eto, po tko zna koji put u životu uvjerih se da me Bog čuva i pazi, te da to naročito voli pokazati kada prihvatim lošiju, težu varijantu, on me, valjda ganut mojom trpljivošću i podnošljivošću, nagradi boljom varijantom.
Olakšanje mi je bilo tim veće kad sam pokraj kuće ugledao parkirani auto. Tek nakon što sam stao u pozadini iza kuća, a ispod sojenice primijetih i čovjeka koji je na klupi lagano dremuckao
Mrkog izgleda, nasilno probuđen iz dremuckanja izgledao mi je strašno-opasan. Bojažljivo mu zaželjeh dobar dan i pokušah se opravdati višom silom gumi-defekta. Rekoh da put nastavljam čim popravim bicikl na što on samo (ljutito, ili mi se tako pričini) odmahnu rukom i nastavi tamo gdje sam ga prekinuo.
Eto ti sad!
Čovjek, ili barem ja, sam sebi bespotrebno komplicira život.
Prvo mi je bilo tjeskobno penjati se uzbrdo, pa onda prolaziti kroz selo, pa onda se spuštati kroz šumu, da mi se, sad na kraju, umjesto olakšanja što dođoh među ljude, opet javlja tjeskoba da sam nekomu uljez njegovog mira i spokoja. (Sad, dok pišem ove retke, samom sebi izgledam neko jako strašljivo biće, što baš nije točno, eli eto!)
Dok u toj „tišini koja pritišće“ mijenjam gumu u želji da to bude što brže, nju („tišinu koja pritišće“) prekide jedno toplo, jednostavno i iskreno pitanje „treba te li pomoć?“
Istog trena ode, rasplinu se i ta „tišina koja pritišće“, i tjeskoba i iracionalno strah.
Na moj odgovor da mogu sam, uslijedi slijedeće pitanje, odakle dolazim i kuda idem, da bi se koji minutu poslije sve to stopilo u iskreni, topli razgovor dvojice istomišljenika, ljubitelja prirode i njenog mira. Čovjek se vraća kući iz Požege (!) i voli svratiti na ovo mjesto i malčice odrijemati, odmeditirati, odmoriti na ovome mjestu.
Završio sam izmjenu gume, pozdravio se sa, sad već ugodnim sugovornikom (eto kako čovjek brzo promjeni svoj sud) i nastavio vožnju. Tek prolaskom pored kuće zamijetio sam na njoj tablu koja, kao osobna karta govori o identifikaciji kuće.
Kao da je onaj, u početku tjeskobni,a na kraju topli i ugodni razgovor napravio prekretnicu, pa ne samo da sam put nastavio vedrim raspoloženjem, već je ta vedrina bila i objektivnog tipa – ispred sebe sam ugledao „svjetlo na kraju tunela“ u obliku izlaska iz šume, pojavu asfalta na cesti (ah konačno!) i obrise jezera Borovik
Jedan od problema šume, što se tiče psihološkog dojma, je što se u njoj ne vidi a čuje. Pa svaki šum, iole strašljivi čovjek sebi objašnjava već u skladu a tim, već spomenutim iracionalnim strahovima. Posljedica je da se u njoj vidi i što postoji i čega nema (barem nema u šumi već samo u glavi). Čim se izađe na čistinu vidno polje se povećava i oči nas čine spokojnim ne registrirajući ništa strašno.
Kontrast prelaska iz mračne, tamne i zlokobne šume u vedru, svjetlu i živahnu okolicu jezera dodatno mi je pojačao neka vrst tuluma na drugoj strani jezera. Mjesto okupljanja je bila neka vrst matične zgrade ispred koje je bila trpeza sa klupama i stolovima gdje se gostila poveća grupa ljudi. Do ovog mjesta nisu došli kao ja biciklom, već pouzdanijim, bržim, a pri vožnji kroz gustu šumu sa prometalom koji daje veći osjećaj sigurnosti– autima, koji su zasluženo odmarali na obližnjoj livadi unaprijeđenoj ovom prilikom u parking. U toj matičnoj zgradi očigledno da nije bio dovoljan broj postelja, pa su pridošlice problem noćenja riješili šatorima čime su sačinili pravo malo kampa naselje.
Par stotina metara dalje, ali s moje strane jezera, jedna je roda nakon svoje verzije gozbe mirno odmarala meditirajući na obali jezera.
Jezero mi se sve više i više otvaralo pred očima, drveće se postupno povlačilo, a vožnja ravnom, iako krivudavom asfaltiranom cestom bila je pravi melem za tijelo i dušu. Duša mi je, konačno došavši na svojih pet minuta, treptala od zadovoljstva i ugode, što postignutim ciljem, a što uživajući u prizorima što su se pružali oko mene.
Diskretno, ne želeći (previše) poremetiti ugodne trenutke, javo mi se želudac da je prazan i da neće dugo izdržati ovako u toj diskreciji ako ga ne napunim. Osim toga uživanciju u laganoj vožnjici oko jezera remetio mi je svojevrsni brojač okretaja zadnjeg točka koji mi je kočenjem na mjestu puknuća žbice svraćao pažnju na sebe kvareći gušt. Nije bilo druge, nego napravi ti podužu pauzu i osim odmora riješiti tu sitnu problematiku.
Ona bijela izmaglica, je i dalje prisutna, tako da nema sunčevih zraka, što se na slikama vidi u izostanku sjena. Ni vjetra i dalje nema ni daška, a i temperatura zraka je povisoka, tako da je sparno, ali ne više i neugodno. Za izostanak neugode valjda je zaslužno jezero, mir i spokoj oko njega prenesen i na ljude oko njega. Posjetilaca na jezeru nije bilo baš puno, naprotiv, tako da je svatko od njih mogao biti dovoljno blizu nekome, ako želi, a isto tako dovoljno osamljen od drugih ako ga za osamu mine želja. Sve to skupa, uz zrak koji kao da je stao, uz izostanak sunčevih zraka, izgledao je nadrealistički kao neka Zemlja Dembelija u kojoj žurba, strka i gužva, zajedno s vremenom ne postoje. Stjecao se osjećaj da postoji samo ovo sad i ovdje i ništa izvan toga.
U toj nekoj vrsti Raja na zemlji pokušao sam pronaći svoje mjesto koje bi zadovoljilo sve moje, ovozemaljske, prohtjeve. Nije tih prohtjeva bilo mnogo, naprotiv. Tek da mi je voda blizu, da mogu ruke oprati i da mi se bicikl može na nekoga osloniti dok se ja bavim tom vrstom osobne higijene. I pronađoh jedno stablo pokraj puta na livadi potpuno spržene trave čisto smeđe boje.
Operaciju sanacije zadnjeg točka opisati ću detaljnije.
Dijagnostika je pokazala ispravnost očekivanja, a to znači da je pukla žbica od strane lančanika, što znači da bi se izvršila zamjena, treba skinuti sklop lančanika za što trenutno nisam alatom opremljen. Radi toga ćemo zaliječiti postojeće stanje, tek toliko da bez (većih) problema stignem kući, gdje ću popravak izvršiti do kraja. Sad, trenutno bi tebao riješiti problem „bacanja „ obruča i njegovo zapinjanje za kočionu paknu.
Nakon oslanjanja bicikla na stablo, slijedi ispuštanje zadnje gume, a zatim vađenje višenamjenskog (multi funkcionalnog) alata.
Ovako sklopljen, kakav je na slici, nije beskoristan – dobro dođe za otvaranje boce piva.
Uz dva mađioničarsko brza i elegantna pokreta naoko beskoristan kao sklopljen, alat se pretvara u kombinirke (pravi stručni naziv je kombinirana kliješta, no ja ih još od osnovne škole poznam po prvome, kolokvijalnom nazivu)
Maticu žbice koju treba popustiti zahvatim podnožjem kombinirki i odvrnem je od jedne do druge susjedne žbice. Ovu operaciju ponavljam dok se obruč ne vrati u normalu, čime provjeravam vrtnjom obruča i pažljivim promatranjem da li pri vrtnji obruč zahvaća kočionu paknu. Nakon kontrole i zaključka da je operacija uspjela, napumpam gumu - i to je to (a je to!) Ovakav kakav jest, zadnji obruč, odnosno točak će preživjeti povratak kući , gdje ću konačno izvršiti izmjenu puknute žbice.
Zadovoljan učinjenim, uzimam sapun, odlazim do obale jezera u čijoj iznenađujuće toploj vodi perem ruke. Povratkom do bicikla uzimam skromne, preostale zalih hrane i pića, te mirno i polako, s uživancijom objedujem promatrajući nadrealističku okolinu.
Nakon odmora polako nastavljam dalje. Promatrajući jezero i okolicu, prolazim pored usamljenog kampera koji je našao svoju oazu mira i na njoj podigao šator.
Neposredno prije brane prolazim pored zvaničnog kampa, barem je to sudeći po prometnom znaku. Ni u njemu nije neka(veća) gužva, mada zaključujem da su tu locirani oni društveni kamperi koji, za razliku od onog s prethodne slike, vole društvo drugih kampera u kampu.
Brana otkriva porijeklo i nastanak jezera kojeg ne bi bilo da nije brane. Na kraju brane, gledajući u smjeru mog putovanja, je otvor-ispust kroz koji se višak vode strmoglavi niz betonski kanal i nastavi dalje putovati u statusu riječice Vuke. Vuka vijuga ravnicom sve do Vukovara, gdje u samom gradu završi u Dunavu. To se događa u nekim drugim, sretnim vremenima, a sada, u eri ove očajne suše, samo suhi kanal nijemo svjedoči o nekadašnjem veselom žuboru spomenute riječice.
Nadaleko poslije prelaska brane moja cesta napušta jezero te uzbrdicom se gubi u šumi. Prije nego se i ja, zajedno s njom, izgubim u šumi, pozdravljam pogledom jezero koje se sada pokazalo u svojoj punoj, pravoj veličini.
Prije nego se konačno oprostim od jezera, nailazim na njegovu osobnu kartu. Osobno, dojam
o jezeru nisam ni trunak promijenio spoznajom podataka sa table.
Više mi znači ugodni dojam kojega sam doživio nego suhoparni podaci. A taj dojam je će se smjestiti, ugnijezditi među ostale, pokupljene sa ovakve vrsti putovanja, te se, po mojoj ili svojoj potrebi, izvlačiti na svijetlo dana postajući uljepšan patinom vremena u međuvremenu prohujalog. Ona muka i neugoda vožnje po makadamu ne samo da se višestruko isplatila dolaskom do jezera, već je, kao suprotnost, kontrast, još i više pojačala osjećaj ugode i blaženosti doživljen na ovom sakrivenom Raju Zemaljskom.
Uzbrdica koja je uslijedila, bila je bitno podnošljivija barem iz dva razloga. Prvi je bio široka i što je najbitinje, asfaltirana cesta, a drugi je da je šuma bila na podnošljivoj udaljenosti od ceste. Zbog asfalta je i vožnja, kao i povremeno, kratko, pješačenje bila ugodna i opuštajuća.
Konačan povratak u civilizaciju mi je zaželjela tabla mjesta Mandičevac. Jest da je selo, no u odnosu na, recimo Paučje, ovo je pravi velegrad. Ne samo po raskošnim kućama već i po Vinariji i njenoj upravnoj zgradi, te na kraju, i ogromnim poljima vinograda.
Iako se to na slijedećim slikama baš i ne vidi vrijeme se počelo bitno mijenjati. Nebo je postupno dobivalo tamniju boju, a na sjeveroistoku se povremeno, do kraja današnjeg dana, pojavljivali oblaci tamne, skoro crne nijanse iz kojih su znale i koje munje sijevnuti. O nekoj kiši nije bilo ni govora, kao da je prijeti na sigurnoj udaljenosti, no zato se pojavio vjetar. Kako bi meteorolozi rekli, sa jakim, a povremeno i orkanskim udarima. Taj vjetar će mi biti pratilac do kraja današnjeg puta.
A do tog kraja smjer putovanja je dosta šarolik, promjenjiv. Po napuštanju Mandičevca trebao sam uživati u spustu, no zbog navedenog vjetra, koji mi je ovaj put puhao u lice, imao sam osjećaj blage vožnje po ravnici. Ali zato kad sam došao na ravnicu, zbog tog vjetra u lice, slijedio je osjećaj penjanja na Velebit. Zamračilo se, zacrnilo i puhalo kao da je smak svijeta. A ja, tek obična pahulja, gurao sam se kroz oluju tek puževim korakom.
Pogledom sam u daljini spoznao spasonosno raskrižje na kojemu ću radikalno promijeniti svoj smjer putovanja a time i smjer vjetra. No približavanje tom spasonosnom raskrižju je bilo toliko sporo, da mi se na momente učinilo da se ono udaljava od mene onoliko koliko se ja njemu približavam.
Prošla je gladna, mučna i vjetrovita godina kada sam konačno došao do tog famoznog raskrižja. Presretan, ali i preumoran, častio sam se kratkim odmorom, koji je neugodan vjetar još više skratio, jer i stajanje na vjetru je više umaralo nego odmaralo.
Slijedećih 12-tak kilometara do Đakova je bila sušta suprotnost. Iako ne baš posve u leđa, nego nekako iza sa strane, ipak me je vjetar gurao prama jugu pa sam vozio, kako se ono kaže „k'o sveti Ilija“. U toj mahnitoj brzini jedva sam se natjerao stati i zabilježiti scenu zajedničke večere ovaca na nekoj farmi. Nisu se obazirale ni na vjetar ni na prolaznike, već su se potpuno, cijelim svojim bićem posvetile objedu.
Ponesen guštom lepršave i nadnaravno prelagane vožnje zbog snažnog vjetra u leđa, iznenadio sam se brzom pojavljivanju table Đakova kao dobrodošlice u grad.
Objed, konzumiran na jezeru potrošio je vjetar dok mi je puhao u lice, tako da sam opet trebao riješiti problem gladi. Obzirom da mi se žurilo zbog želje da za dana dođem do Ivankova, u usputnoj pekari sam pekarskim proizvodima i jogurtom (privremeno) riješio problem gladi.
Kratko, tek toliko da si kasnije ne prigovaram da od grada nisam ništa posjetio, prošetao sam laganom vožnjicom preko pustog korza i zastao ispred čuvene Đakovačke katedrale.
Grad je tog kasnog poslijepodneva bio pust a zbog maglovito-oblačnog vremena i orkanskog vjetra i sablastan. Vjerojatno da se subotom u ovo vrijeme gradom i inače ne kreće puno ljudi, ali zbog ovog vjetra i općenito sablasnog vremena i oni rijetki koji bi izašli, našli su si radije neku zanimaciju kod kuće.
Brzo sam odlučio napustiti ovaj indisponirani grad, te krenuo prema njegovom zapadu u susret vjetru. Nakon izlaska u grad i borbe s vjetrom u lice, cesta je skrenula prama jugoistoku čime sam dobio komponentu vjetra koji me je gurao u leđa. Zbog vjetra je postajalo i neugodno hladno, pa sam iz dna bisage izvukao vjetrovku i obukao je.
Slijedećih par kilometara, do sela Budrovci, slijedilo je mahnito jedrenje. Uživanac vožnje s vjetrom u leđa kvarilo je zlokobno isčekivanje situacije nakon tog sela, kada ceste skrene prema sjeveroistoku.
Slijedećih 15-tak kilometara, koji su bili i završni današnjeg putovanja, bili su pravi test mentalne snage i privrženosti bicikliranju, kao takvim. Vjetar je neumoljivo i uporno kočio, trudeći se što je moguće više zagorčat mi i putovanje a i sami život. Naljućen, valjda mojom upornošću, strpljivošću i trpljenjem, pogrešno ih shvativši kao provokativnim inatom, svoju ljutnju mi je pokazivao sve češćim orkanskim udarima za vrijeme kojih je moja putna brzima dobila opasno mali jednocifreni iznos, mada je uložena energija bila kao da se uspinjem stepenicama. I to na biciklu.
Nije me puno oraspoložio ni zanosni (ili sažaljivi?) pogled jedne ljepotice sa obližnje farme krava, kao ni kirvajski ugođaj u Novim Mikanovcima, sa gužvom ljudi svakakih uzrasta koji su se muvali oko improviziranih štandova licitara. Oko mene su maglovito promicali prizori koje sam doživljavao kao da su izvan ovog mog svijeta. U mome svijetu bilo je samo okretanje olovnih pedala i osjećaj probijanja zida ispred mene koji je postajao sve jači i žilaviji, a ja sve slabiji i umorniji. Ponekad mi se činilo da sam stao, ukočio se, skamenio se zajedno s biciklom, a struja vjetra je tako snažna da ne drži tako skamenjnog, bez opasnosti da ću pasti na lijevu ili desnu stranu.
Kao to već bude u pričama, u maglovitom osjećaju nadrealne prolaznosti vremena, nakon sto tisuća godina, iz nekog vrtloga agonije nazad u žive, ovozemaljske, stvorove me je povratila tabla s imenom mjesta Ivankovo.
Drugi dan
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Kako to s vremenskim prilikama bude, nakon apokaliptične i paklene završnice jučerašnjeg dana, današnji je započeo rajskom idilom – vedro, sunčano, da sve blješći i bez daška vjetra. Može se reći da je jučerašnji dan završio tipičnim ljetnim nevremenom sa obiljem crnih oblaka, munja, gromova, vjetra i kiše. Obzirom na izostanak ovog potonjeg, nekako ispada da je to bila klasična ljetno nevrijeme negdje na sjevernoj Africi. Tako valjda bude tamo u nekim normalnim ljetima kada se kod nas prospe pljusak. Ovako se sve nekako pomaklo na sjever, pa je kod nas bila, kako stari narod kaže, suha kiša.
Živ čovjek svašta preživi pa tako i ja svoj dolazak na cilj. Domaćini su se svojski potrudili da obiljem jela i pića vratim dušu tamo gdje joj jej mjesto, a ne na vrh nosa, kako mi je izgledalo da se (povremeno) nailazila.
Iako sam nastojao što više iskoristiti mir i tišinu jutra, ipak sam (nazad!) krenuo tek oko pola deset („Što se žuriš!“, „Pa, stići ćeš!“, „De, popij još jednu čašu!“, „De pojedi još jedan zalogaj!“ i tako to).
Gledajući kroz prozor stvari izgledaju drugačije, nego kada izađemo van. Tako sam i ja, u ljetnjoj opremi, nakon oproštaja s domaćinima, krenuo put zapada osunčanom i glavnom ulicom Ivankova. Došao sam čak do izlaza iz mjesta kad sam samome sebi priznao da nije onako toplo kako mi je izgledalo gledajući kroz onaj prozor. Valjalo je obući gornji i donji dio trenerke i nastaviti put.
Tog nedenjnog jutra sneni i usnuli Novi Mikanovci su zbog jučerašnjeg kirvaja izgledali još sneniji i usnuliji. Eto, sad kad sam došao sebi, za razliku od sinoć, kirvaj se sklonio i sakrio. Šteta, sad bi s većim zanimanjem promatrao gužvu i zbivanja. Pa dobro, kad nema licitara. seoskih baja i dotjeranih ljepotica, ima crkve, i njenog sveca zaštitnika zbog kojeg se kirvaj i događa, mada tako ne izgleda.
Crkva u Novima Mikaovcima je onako, malo sa strane, izvan glavne prometnice. Mala crkva, k'o mala crkva ništ' posebno, osim čudno izvinutog tornja, koje izgleda kao da ga je neki neuk zidar-amater nadograđivao, nadoštukao, pa je nekako ispalo ukrivo. A kad sam mao bolje pogledao, i cijeli toranj stoje ukoso, kao krivi toranj u Pisi.
U Starim Mikanovcima, koji su praktično spojeni s Novim, pozdravio sam cestu kojim sam sinoć u paklenim uvjetima dolazio iz Đakova, te skrenuo lijevo prema Vrpolju. Na izlasku iz sela, na benzinskoj pumpi, opskrbio sam se dvoguzom Pepsija i napunio svoje termosice, a ostatak izlio u sebe. Kao čovjek mekanog karaktera, kakav već jesam, sinoć se nisam uspio (dovoljno) odhrvati domaćinskom širokogrodnošću i upornošću prema gostu, tak oda sam malčice pretjerao u pivu, koje mi se nešto gadilo jutros.
Nakom prelaska duple željezničke pruge, inače magistralnog pravca Zageb – Beograd, ušao sam u tipičnu, gustu, beskonačnu slavonsku šumu. Da su vremenski uvjeti bili oni od jučer, bilo bi malo zebnje oko srca, ali ovako, zahvaljujući mirnoći ljetnjeg jutra i obilju sunčevih zraka, bilo je milo i ugodno. Bilo bi i milije i ugodnije da se nije pojavio moj prijatelj vjetar. I on je, kao i ja promijenio smjer pa smo imali situaciju skoro istu kao i sinoć. Kažem skoro, jer ono što nije bilo isto od jučer, jedino je bila njegova snaga puhanja. Ovaj put je bio umjeren, dovoljno blag da dopusti rezigriranom biciklistu da vozi, ali ipak dovoljno uporan da mu (biciklistu) zagorča život. I još nešto! Za razliku od onog jučer koji je većinu dana spavao, te se razmahao maksimalnom snagom pred kraj dana , ovaj je uporno puhao cijeli dan. Meni u lice.
Vožnja kroz idiličnu slavonsku šumu trajala je 2-3 km, da bi šuma ustupila mjesto selu imena Soljak. I to samo s jedne strane, dok je s druge i dalje bilo šumovito.
Tek predgrađem Vrpolja, Strizivojni i druga strane šume je ustuknula pred kućama dugačke Strizivojne koje je meni, zbog konstantnog vjetra u lice bilo još duža nego što jest.
U centru Vrpolja uslijedio je duži odmor ispred spomen galerije Ivan Meštrovića, slavnog kipara koji je svojim rođenjem posebno vezan za ovo mjesto.
U ovom dijelu Slavonije je tipična Slavonska arhitektura sela. Selo je zguralo kuću uz kuću sa jedne i druge strane ulice. Istina, ostavilo se jedan zeleni pojas između kuća i ceste, na kojemu je pokoje stablo, radi hladovine, a počesto ispred kuća je i klupa na kojoj, uglavnom u vrijeme (vjerskih) praznika i nedjeljom poslijepodne zasjednu mještani (rjeđe, oni bi radije u seosku birtiju) i mještanke, čavrljajući o svemu i svačemu i promatrajući poznate i nepoznate prolaznike. Iza kraja sela slijedi pustopoljina u kojoj cesta prolazi pored nepreglednog mora obrađenih njiva. Pa opet slijedeće selo i sve ispočetka.
Tako je iza Vrpolja slijedio kilometar ničega, osim njiva, da bi mi dobrodošlicu zaželjeli Čajkovčani preko table svoga mjesta. Od mora tipičnih Slavonskih sela ovo ima posebno mjesto u mojoj duši, pa svaki put kad prođem kroz njega, barem za trenutak zaboravim sve ovodnevne brige, želje i nastojanja te se prebacim u ljeto osamdeset šesto kada sam jedne mračne, kišovite noći putujući biciklom sa svojom curom zamijenio ovo selo za Vrpolje (ako vam se da, detaljnije o tome pogledajte na „Prvi put s curom na more“).).
Prisjetivši se te noći (i ovaj put sa sretno-sjetnim osmjehom), po ko zna koji put zaključujem kako dan , i k tome još sunčan kao ovaj, u odnosu na noć, pa još kišovitu kao The Ona noć, korjenito promjeni dojam mjestu.
Nakon Čajkovaca opet nekih dva kilometra ničega, pa ulaz u Donje Andrijevce. Na ovom putu od Vrpolja do Slavonskog Broda jedno od većih sela. To bi moglo značiti samo da se putovanje kroz nj rastegne u silnom isčekivanju završetka beskonačnog reda kuća pored ceste, no srećom tu je nešto što s ugodom prekida tu monotoniju. Otprilike u sredini sela je mali, skroman, ali ipak zanimljivi izvor. Točnije rečeno, arteški bunar iz kojeg, istina stalno, curi voda, no mlaka pa za piće ne baš interesantna. Ipak sam zastao da se odmorim i dušu okrijepim. Ovo za dušu je neočekivano bilo iznad svih očekivanja, jer mi je koju minutu svoga kratkog života poklonio jedan Lastin rep. Taj rep nije ispao iz neke laste, nego se radi o leptiru koji je svome krstitelju tako izgledao pa je dobio i takvo ime.
Nakon što sam napustio Andrijevce, na nekoj od njiva uz put naišao sam na, do sada, najdrastičniji prikaz suše – ogromna njiva kukuruza imala je smeđu boju bez izuzetka i jednog stabla. I to danas, dvanaestog kolovoza.
Prelaskom one, već spomenute, magistralne željezničke pruge, na ulazu u Sapce stao sam kraj bandere na kojoj je bilo raskošno rodino gnijezno u kojemu su Mr. i Mrs. Storks nešto važno raspravljali.
Garčin je uvjerljivo najveće selo na ovom potezu od Vrpolja do Slavonskog Broda, pa je i samom time zaslužilo da u njemu napravim poduži odmor. Razlog više za to je bio i impresivno veliki arteški bunar sa lijepo uređenom okolinom. Bila je to ljepota bez ljudi, jer tog kasnog nedjeljnog prijepodneva ni trgovina ni birtija (još) nisu radili, pa nije bilo ni ljudi.
Par kilometara pred Brodom, odnosno pred istočni ulaz u njega, cesta se postupno sve više i više penje, da bi na kraju sa par dugačkih gore-dolje došla do Vranovaca, koji zajedno s spojenim Bukovljem, čine predgrađe Slavonskog Broda.
Već dulje vrijeme nisam spomenuo vjetar, no ne brini te se, stalno je tu prisutan i vjerno me prati u stopu, ili točnije rečeno u lice. Pokušavm se umiriti činjenicom da će, u skladu s Murphy-evim zakonom, prestati puhati 2-3 kilometra prije Požege (kasnije će se ispostaviti da nisam u pravu – puhao mi je u lice sve do kraja puta).
Spoznavši da će mi se povratak kući, zbog vjetra, razvući, odustao sam od skretanja u Brod, pa sam produžio ravno uskom cestom prigradskog naselja gore-dolikao pogledajući na grad koji me je južno, meni s lijeve strane preko svojih nebodera mahao razočaran zbog mog nadolaska.
Ako se iz Slavonskog Broda ide na sjever, dolazi se u Podvinje, znano ponajviše po crkvi sv. Antuna, ili točnije rečeno po velikom kirvaju za Antunovo. U parku ispred crkve smjesti se svega i svačeg tipično za kirvaje, između čega se provlači nepregledna rijeka ljudi. Suprotno od toga, ovog ranog nedjeljnog poslije podneva park je bio čista pustinja, što se ljudi tiče. E, taj park mi se sada učinio kao pravo mjesto za ručak. Iako zbog upornog i svježeg vjetra skoro da nije bilo potrebno, ipak sam za mjesto objedovanja izabrao hladovinu i neku od klupa u njoj, parkirao bicikl i izvadio „suhi dnevni obrok“ kupljen još jutros u Vođincima dok su prodavaonice radile.
Dok sam objedovao, okretao sam leđa prema istoku, iz prezira prama dosadno-upornom vjetru sa zapada. Usput sam promatrao neobičnu pustoš ovog parka, kažem neobičnu jer do njega svratim uglavnom za Antunovo. Iznenadio sam se da je tu i stari spomenik tisuću godišnjici hrvatskog kraljevstva. Biće, da ga od one kirvajske gužve nisam mogao uočiti, a možda sam onda pažnju posvetio ovozemaljskim prirodnim ljepotama koje se zanosno šetuckaju zagonetnog osmjeha i zavodno-čedog pogleda. Ili je to sve moja uobrazilja, tko zna!?
Ovaj dio puta, od Broda do Požege godišnje prolazim, bilo biciklom, bilo autom, (barem) više desetaka puta. Što zbog nastojanja da mentalno olakšam sebi putovanje, zbog upornog vjetra koji mi već pomalo ljulja ustrajnost i podnošljivost, a što zbog zanimljivosti putopisa, počeh prebirati po uspomenama sve u cilju pronalaska nečeg interesantnog, i meni tada, što će mi duh malčice ojačati, a i čitaocu ovih redova dok ih čita sada, da naprasno ne završim priču kad do kuće imam još 40-tak km. I sjetim se!
Od Broda pa sve do raskrižja iza Gornjih Adrirevaca, na kojemu skrenem lijevo na svome putu kući, neprekidan je red kuća s lijeve i desne strane ceste. Samo, valjda, lokalnim stanovnicima je znana i razumljiva logika podjele na više sela. Pa tako i sad nisam siguran da li je taj most o kome slijedi par rečenica, u Gromačniku ili u Bartolovcima,
Najveći je to most preko potoka koji je na mjestu mosta duboko dolje u usjeku, iako preko ljeta ostane bez vode (što je, naravno i sada slučaj). Ovom cestom, pa i ovim mostom prolazim oho-ho puta godišnje a znam za njega još od svojih srednjoškolskih dana kada sam prvi put prolazio ovom cestom. Prolazak preko njega pamti se po masovnoj ogradi od crvene opeke i po izuzetnoj širini, tako da na njemu osim dvije kolovozne trake ima izobilje mjesta i za dvije pješačke staze.
I tek prije par godina padne mi na pamet da zastanem i sagledam most sa strane. Sjeverna strana mosta je nepristupačna zbog zelenog gustiša, no sa južne strane mosta su kuće, malo udaljene, sa igralištem za (malu) djecu (ljuljačke i tobogani). Uz to igralište je i klupa u hladovini, valjda za one koji čuvaju djecu da imaju gdje odmoriti.
Gledajući u most (po prvi put sa strane) bio sam kao gromom ošinut. Crvene cigle su tako lijepo i skladno sastavljene da su činile cjelinu koja je ostavljala bez daha, barem je meni tako izgledalo, obzirom da nisam očekivao ništa ni blizu značajnog i impresivnog.
I dok ja tako buljim u most, osjećajući neobičnu smjesu neočekivanog, i time većeg, oduševljenja i samoprijekora što ovo ne učinih koju godinu ranije, čuh kako mi neko tiho veli „Lijep most, ha!?“
Shvatih tada da sam, gledajući most, došao do jedne od klupa, i ne primijetivši je zbog općinjenosti mostom. Tek nakon njegovog pitanja, ugledah starca veselog osmjeha i ljubopitljivih očiju koji me posmatrao, onako iz žablje perspektive (bijah tek pedalj-dva od njega) nestrpljivo očekujući moj odgovor. Zbunih se (inače teško započinjem razgovor s neznancima) i promrljah da je zaista lijep. „Ja sam ga gradio!“ Sam sam (i) ja podigao obrvu pa mi je radoznalost trenutno prešla s mosta na starca. „Stvarno?“ „Bilo je to četr'es'sedme!. Nisu primali mlađe od 14 godina, no pošto sam tada bio krupan za svoje godine, nekako sam se prošverc'o! A pravili smo ga bez trunke cementa – samo kreč, pijesak i opeka,“ Pa lijepo je ispao i dobro se drži.“, primijetih, na što mi stari doda „kako da ne, pa vidi koliki je promet i kako jure preko njega! U vrijeme kad je napravljen preko njega su prelazila kola sa volovskom zapregom. Rijetko tko je tada imao konje.“
Pozdravih se sa starcem, zahvalih mu na ugodno društvo i novo saznanje. još jednom prije odlaska pogledah most koji je sada bio dodatno uljepšan vitalnošću o kojoj svjedoči živa riječ njegovog graditelja. Te žive riječi neće biti još dugo, ali mosta hoće. Jednog dana u budućnosti kada starog više ne bude među nama, kad zastanem kraj mosta ( a hoću sigurno, moram nadoknaditi propust što to nisam ranije češće činio) tada će mi most, zajedno sa klupom pokraj ljuljački, pričati priču o svome graditelju. Priče će biti toliko dugo koliko i mosta. Nadam se vrlo dugo, dugo ne samo iza graditelja već i iza mene.
Nekih 15-tak kilometara iza Broda svoj put na zapad skrenuvši desno na raskrižju mijenjam za put na sjever. Ovaj dio puta od ovog raskrižja pa do Pleternice je nešto ljepše na dionici Brod-Požega. Promet se misteriozno smanji skoro na nuli, naselja je manje a prirodne idile više. Tu je i prijevoj na čijim se južnim obroncima smjestilo istoimeno selo Grižići. Odmah prije glavnog uspona, s lijeve strane ceste, gledajući u smjeru u kojem putujem, pod samu cestu smjestio se izvor. Često svratim do njega, bio ili ne bio žedan. Dovoljno mi je se umiti i malo porazgovarati sa vodom koja teče ravnodušna na naše svakodnevne muke i radosti. Svaki put kad svratim na bilo koji od izvora na mogu se oteti utisku o blagu koje život znači, u obliku čiste, hladne izvorske vode, koje se tako bezobzirno i razmetljivo razbacuje. Da sad ne ispadnem pametniji nego što jesam, ali zar i mi sa svojim životom ne činimo isto!?
Odmoren i osvježen na izvoru šetam polako uzbrdicom slijedećih kilometar i pol te nakon dolaska na prijevoj pozdravljam Požešku dolinu (Vallis Aurea) i cestu kojom ću uskoro nastaviti put.
Pleternica je, između ostalog, poznata i zbog svog vodopada. Nemojte sad očekivati Nijagaru. Mjesto gdje se Pleternica smjestila je čista ravnica a vodopad, o kome je riječ, je posljedica brane na Orljavi. Dok su je gradili, još u doba Austro-Ugara, gradnitelji nisu imali na umu estetsko-turistički značaj brane, već je njena funkcija bila akumulacija vode za hidro-centralu. Pa ipak kad su je pravili, radili su to i uz estetski obzir, pa voda, koja prelazi preko brane, ne obrušava se slobodnim padom, već po matematički točnoj krivulji elegantno klizi niz zid brane. Trenutno to izgleda vrlo jadno i žalosno jer, zbog ove katastrofalne suše, niz branu se stidljivo provlači tek manji curak.
Stotinjak metar od brane je zgrada hidrocentrale, odavno izvan funkcije, zaključana i napuštena
Požeški kraj je imao (prošlo svršeno vrijeme) još jednu hidrocentralu, ovaj put na pola puta između Pleternice i Požege – u Kuzmici. I ova je odavno već napuštena i devastirana, no u njoj se može vidjeti turbina s generatorom i jedan Deitz Diesel motor, valjda za ispomoć kada vode nema. A voda je do brane dolazila posebnim kanalom izgrađenim još od izlaza iz Požege, i davno već srušenim da bi se na njegovom mjestu izgradile kuće.
Da li su ove hidro-centrale nestale kao pod naletom napretka, ili kako se u „ono“ vrijeme zvao progresa, ili zbog ljudskih gluposti, ne znam. Čini mi se da svjedoče o dobu malog obrtništva sto godina prije današnjih političara koji u tom dijelu gospodarstva vide glavnu lokomotivu koja će nas povući u to famozno „bolje sutra“. A jučer su ove hidrocentrale porušili jer su ih optužili za suprotno – da su kočničari na tom putu za sutra.
Sad, kad ste sve pročitali, slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 29.01.2013. u 21:12 sati.