Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 05.02, 2013 u 19:10 sati
Cream – “Disraeli Gears”
Sljedeci utorak nastavljamo sa emisijama o velikim grupama.
Nakon Led Zeppelina, na redu je grupa Cream.
Kao i kod Zeppelina, serija ce se sastojati od tri emisije.
U prvoj cu prikazati zivot grupe i njeno djelovanje te prezentirati teme po kojima su ostali zapamceni.
Centralni dio veceri ce zauzeti drugi album grupe, “Disraeli Gears”.
Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! i poslusajte, zasto je Cream jedna od najvecih, ako ne i najveca grupa svog doba!
Grupa Cream je bila i ostala velika.
Velika po mnogocemu, a da sve ne zavrsi na praznim rijecima, to cu u sljedeca tri utorka i pokazati.
Drugo, za sve nas koji smo zivjeli i slusali ih dok su stvarali, grupa Cream je predstavljala i uvjek ce predstavljati ono nesto veliko, nesto na sta se ne odnose zemaljski zakoni, ono nesto nedokucivo obicnim smrtnicima.
Mislite da pretjerujem.
Tesko da je tomu tako, a cut cete i zasto je tomu tako.
Nadalje, grupa Cream ovih dana puni 45 godina.
I da, muzika im na momente zvuci arhaicno, a pri tom mislim na neke studijske snimke.
I ponovo da, te iste studiske snimke u stvari i nisu ono po cemu su postali ono sta jesu.
Pa o cemu se onda radi?
Konacni odgovor na ovo zadnje pitanje dolazi tek u trecoj emisiji, ciji sadrzaj za sada ostaje tajna.
Ono sta mogu reci, ono sta spremam za tu emisiju vjerovatno nigdje, ali ama bas nigdje jos nije objavljeno na ovakav nacin.
Eto, idemo ispocetka…
Za one koji su novi u ovom taboru!
Cream je bija Engleski rock band kojeg su sacinjavali Jack Bruce na basu i vokalu, Eric Clapton na gitari i Ginger Baker na bubnjevima.
Sam osnutak ovog trojca povlaci sa sobom jedan novi idiom u muzici, izraz “power trio”.
Idiom koji oznacava mocnu trojku, koja je u stanju zamjeniti simfoniski orkestar.
Isto tako, po samom osnutku sticu epitet prve supergrupe.
I to potpuno opravdano.
Zvuk na kojem su temeljili svoju muziku je u stvari bija hibrid blues rocka, hard rocka i psychedelic rocka.
No ostati samo na ovom opisu znaci ne reci nista.
Jer, sve ovo sta smo do sada rekli treba ubaciti u blender i dodati psihodelicne tekstove, Eric Claptonovu blues gitaru i vokal, Jack Bruceov glas i nevjerovatno sviranje basa, te na kraju najjaci zacin, Ginger Bakerovo jazzom inspirirano sviranje bubnjeva. Namjerno sam rekao, sviranje, a ne bubnjanje ili lupanje po bubnjevima.
Pa ni to nije sve.
Jer, Ginger Baker je razvio svoj osebujan stil bubnjanja, kojeg do tada nije nitko cuo, a koliko ja znam, ni nakon njega.
Donoseci na scenu nevjerovatnu mastu u popunjavanju zvucne slike, Baker se nametnuo kao svjetski bubnjar broj jedan.
Pored svojih kompozicija, Cream se nisu libili raditi obrade blues standarda, te su "Crossroads" i "Spoonful" dobili novu odjecu i udahnut im je novi zivot kojim zive dan danas.
Dakako, grupa ovog formata je imala i svojih velikih hitova.
Nabrojimo samo neke, "Strange Brew", "Tales of Brave Ulysses", "I Feel Free", nezaboravni "Sunshine of Your Love", "White Room", "Crossroads" i "Badge".
Uz to napomenimo, da je tema “Toad” bila prvi drum solo ikada izdan na nekom vinilu.
Cijela prica ovog banda zapocima sa dva sastava, John Mayal Bluesbreakers i Graham Bond Organization.
O ta dva stupa engleskog booma sezdesetih drugom prilikom.
Sa nepunih dvadeset godina Elric Clapton iza sebe vec ima reputaciju vrhunskog gitariste.
Te, 1966. godine Claptron susrece Ginger Bakera, koji je svirao u Graham Bond Organisation.
Nakon jedne svirke Bluesbrakersa, na kojoj je Ginger sjedio u gledalistu, ovaj mu izlaze svoj naum da osnuje band.
Kako su oboje bili impresionirani svirkama onog drugog, dogovor je lako pao.
Uz to, Clapton je imao jedan uvjet - da se u band pozove Jack Bruce.
Clapton je naime bio impresioniran svirkom Brucea, a njih dvoje su isto tako svirali u kratkozivucem bandu Powerhouse.
Interesantno cinjenica vezana za ovaj band je u tome sta su u njemu jos bili Steve Winwood i John Paul Jones.
No Bruce je isto tako nastupao i sa Grahm Bond Organzation, i dakako bio na sceni zajedno s Bakerom.
E tu su vrcale iskre, ali one fizicke.
Malo smjesno iz ove prespektive, ali anemozitet ove dvojice ljudi je bija nevjerovatan i odrzao se dan danas.
Mrzili su se ka pas i macka. Ta patoloska mrznja je isla toliko daleko, da je fizicki obracun na pozornici skoro pa bija normalan.
Nakon nekog vrimena, Bruce bija izbacen iz banda.
Ginger mu je osigurao osobnu pratnju naoruzan kusom noza, tek toliko da ga uvjeri da ozbiljno misli.
Pada mi napamet jedna izjava Jack Brucea, kad je prije par godina cuo da se Baker seli u Juznu Afriku.
Na to je ovaj odgovorio da mu se to ne svidja.
Novinara koji je znao za njih, je udrilo tupilo od nekuzenja.
No Bruce je nastavio, ne svidja mu se, jer je preblizu !!
Idemo dalje sa nasom pricom.
Bilo kako bilo, zov muzike i onoga ispred njih je bilo jace od osobnih razmirica, te ih stavljaju na stranu.
Nazivaju se "Cream", jer su Clapton, Bruce, i Baker medju jazz i blues muzicarima vec smatrani kao, citiram "cream of the crop".
Prevod nepotreban, a i dao sam ga na pocetku emisije.
Prvo, nesluzbeno pojavljivanje Cream ima u klubu Twisted Wheel, 29 07 1966. godine.
Za prvo sluzbeno pojavljivanje se uzima nastup na sestom Windsor Jazz & Blues Festivalu.
I tu sad dolazimo do jedne tocke za koju ja osobno nemam objasnjenja.
Naime, grupa Cream ne bi ibla ono sta je da nema njezinih dugackih jamova, mastovitih improvizacija, koje su se protezale od pola do, kadikad, pune ure.
To je ono po cemu se ova grupa najvise i pamti.
I stoga mi nije jasno kako nigdje nisam moga naci podatak, kako i zasto je doslo do toga da grupa u sklopu svog nastupa i izvodjenja tro, cetverominutnih kompozicija, odjednom uskrsne sa polusatnim jamovima i osvoji svjet.
E pa kad nitko nije nasa za shodno to napsat i zabiljezit za povjest, evo onoga cega se ja sjecam.
Ako me sjecanje ne vara, radilo se o maloprije spomenutom Windsor Jazz & Blues Festivalu.
Za vrijeme odrzavanja ovog festivala otocko vrime nije bilo naklonjeno organizatorima.
Kisa je padala nemilice i grupe su otkazivale nastupe, jer u to vrime nije bilo bas sigurno nastupati sa elektricnom gitarom na otvorenoj pozornici dok pada kisa. (podsjetimo se, Paul Kossoff je na taj nacin kupija sebi kartu prema gori, dakako, u jednom smjeru).
Dunque, bivajuci gladni svirke pred auditorijem, Cream su pristali nastupiti.
Kako su bili jedni od rijetkih koji su pristali, organizator ih zamolija da rastegnu koncert sta vise mogu, kako bi popunili rupetine u programu.
Band je brzo ispuca ono malo tema sta su imali i postavilo se pitanje – a sta sad?
Poceli su se u nevjerici promatrat i nato je Ginger poceja lupati po bubnjevima, Jack je prihvatija, Eric zalipija prvu solazu iz glave.
I legenda se rodila!
Eto tako je bilo!
Cream ulazi u studio te iste 1966 godine kao “iduca nova velika stvar”.
“Fresh Cream”izlazi i uskace na top liste.
Sastojao se od orginalnih pjesama i obrada blues standarda.
To se pokazalo kao dobitna kombinacija u ovom slucaju, jer se album penje na 6. misto engleske i 39. misto americke top liste albuma.
Taj prvi album je u stvari zacementirao Cream sa dva lica, jedno koncertno, prepuno jamova, predivnih improvizacija, te drugo, studijsko izdanje banda, gdje su se prikazali kao sasvim druga vrst bestije, komponirajuci i izvodeci bluesom protkane teme, cesto presvucene psihodelicnim jorganom.
Sve u svemu, “Fresh Cream”prdstavlja dobar debut velike grupe koja jos uvjek brusi svoj stil.
Album nose buduci standardi grupe, “Spoonful”, “I'm So Glad”, “I Feel Free”,” N.S.U” i “Sweet Wine”
Zatvara ga, kako smo prije rekli, prva vinilna solo improzivacija na bubnjevma, tema “Toad”
Ajmo se malo odmoriti od laprdanja, poslusajmo spomenute teme sa prvog albuma “Fresh Cream”.
Nedugo nakon izdavanja tog prvog albuma, i neprestalnih nastupa, Cream distize nebeske visine u ocima poklonika, a sam Clapton biva proglasen, ni manje ni vise, nego bogom!
Naime, u to vrime, jednoga jutra, London je osvanija sa grafitima “Clapton is God”.
To sve skupa jasno govori o kome veceras lamentiramo.
Staro je pravilo u show bussinesu, da se status cementira u Americi.
Cream odlaze preko bare 1967 godine, sljecu u New York, gdje bivaju docekani kao zvjezde.
Ne zanista, prvi nastupi na kontinentu i umjesto jedna, devet veceri uzastopno pune veliku RKO dvoranu.
Bio je to nevjerovatni i nevidjeni blitzkrieg u povjesti muzike; Amerika je pala na juris
Cream su zasjeli na vrhu.
Jedini i neprikosnoveni u svom fahu.
U New Yorku grupa snima svoj sljedeci album.
Za danas nepomljivo, ali onda i te kako realno, najveca grupa koja hoda zemaljskom kuglom u tom trenutku, snima album za cetiri dana.
“Disraeli Gears”izlazi u dvanaestom mjesecu 1967 godine, i to sa par mjeseci zakasnjenja radi omota ploce.
Je dobr oste culi, radi omota ploce, jer se dizajn mjenjao nekoliko puta i dakako izrada je probijala sve moguce rokove.
Album dolazi na 5. misto sa obe strane Atlantika.
Producirao ga je Felix Pappalardi, koji ce kasnije oformiti jedan drugi power trio, americki odgovor na Cream, Mountain.
O njima isto tako jednom, skorom prilikom.
Rad na albumu “Disraeli Gears”se cesto smatra kao zavrsna faza brusenja stila u kojem su Cream blendirali britansku psihodeliju sa americkim bluesom.
Album inace u potpunosti definira stil po kojem ce Cream ostati poznati u povjesti, sa dakako Claptonom na wah-wah gitari, Ginger Bakerom na nevjetovatnom skladnom double bass bubnjevima, te Jack Bruceom sa upecatljivim vokalom i briljantnim sviranjem bassa.
To sve skupa im je ne samo donjelo priznanje kao prvi "power trio", vec i epitet, ako ne najvece onda jedne od najvecih grupa svih vremena.
Album nose nezaboravne "Strange Brew", "Tales of Brave Ulysses", i nenadjebiva "Sunshine of Your Love".
U osmom mjesecu 1967 godine Cream dozivljava triumf na svojim koncertima u Fillmore Westu u San Franciscu.
Nakon ovih koncerata, slobodno se moze reci da ova epoha u muzici pripada grupi Cream.
I jednostavno vise nema smisla govoriti.
Ide album.
Emisiju nastavljamo prikazom daljnjeg toka karijere banda, i dakako, tekstualni dio ce biti popracen muzickim temama sa ostalih albuma, koje su Creamovci izdali do svog konacnog raspada.
1968 godine Cream izidaju treci album.
“Wheels of Fire” radi odmak od svog prethodnika lagano napustajuci blues vode i uplovljvajuci u progresivne.
No, kako krv nije voda, ipak blues ostaje prisutan.
Tako se na albumu nalaze obrade Howlin' Wolfove teme "Sitting on Top of the World" i Albert Kingove "Born Under A Bad Sign".
Dakako, orginalne teme, uvodna "White Room" i "Politician", zauzimaju ogroman dio radijskog prostora.
Interesantno je za napomenuti da je ova potonja tema, “Politician”, napisana dok je band cekao nastup na BBC-u.
Album je inace izdan kao dupli.
Na prvom vinilu su se nasle spomenute studijske pjesme, a na drugom su se nasle zive izvedbe, tri teme sa koncerta iz Winterland Ballrooma i jedna iz Fillmorea.
By the way, Eric Claptonova solaza u temi "Crossroads" je smjestena medju prvih 20 najvecih solaza na gitari.
Bile su to odabrane teme sa treceg albuma grupe Cream, “Wheels of Fire”.
Informacije radi, ovaj album, “Wheels of Fire”, postaje prvi album u muzickoj industriji koji se prodaje u tolikom broju primjeraka, da biva prvi koji dobiva priznanje za platinastu tirazu.
Karijera banda lagano krece prema svom kraju.
Neprestalni nastupi i iscrpljujuce turneje uzimaju danak.
Da bi izdrzali sve to skupa, grupom vlada droga.
Posebno je pao Eric Clapton.
Njegovo propadanje je bilo vidljivo iz dana u dan.
I sad ponovo nesto sta nisam mogao nigdje pronaci.
Naime, kako se priblizavao raspad grupe, bilo je ocito da Clapton tone preduboku u pakao droge.
Prema njegovim rijecima iz vremena snimanja albuma “461 Ocean Boulevard”, u toj fazi svog zivota je dotaknuo samo dno.
Nize nije mogao. Sav novac je odlazio za drogu.
Pa cak i vise. Kad bi ponestalo novca, prodavao je sve sta je posjedovao.
Tako su na red dosle i gitare, kao posljednje sta je upce imao za prodati.
Time je dosao u situaciju da je morao posudjivati gitaru, da bi uopce mogao svirati.
Bilo mu je jasno da nesto mora pozuzeti i krenuti dalje sa svojim zivotom.
Eto, bija je to jos jedan od razloga raspada grupe, koji ocito nigdje nije ostao zabilejzen kao takav.
Dakako, stari anemozitet izmedju Bakera i Brucea ponovo dolazi na povrsinu razarajuci ionako naceto tkivo banda.
Pored sve svoje nevolje, Clapton je bija prisiljen djelovati kao neka vrsta “peacemakera”.
A to nije moglo dugo trajat.
Na muzickom planu zasicenje izrazom takodje je trazilo napatu.
Clapton cuje prateci band Bob Dylana, The Band i njihov prvjenac, “Music From Big Pink”, i to ga obraca na jedan sasvim drugi smjer, od onoga kojim grupa koraca.
Razlaz je dosao sporazumno.
Grupa najavljuje zadnju turneju u desetom misecu 1968 godine.
Ista zapocima u Oklandu i sastojala se od 22 koncerta u 19 gradova diljem Amerike.
Zbog uspjeha turneje, odrzana su i dva oprostajna koncerta u Royal Albert Hallu, 26 11, 1968. godine.
No tu nije bio kraj.
Diskografska kuca prisiljava grupu da izda bar jos jedan album.
Simptomaticnog naslova, “Goodbye” izlazi krajem 1968 i oznacava definitivan kraj.
No i utome su ostali veliki, jer na albumu su se nasle tri potpuno nove teme, ukljucujuci “Badge”koju je Clapton napisao sa Harrisonom.
Ostatak ploce popunile su tri teme snimljene u zivo, snimljene za vrijeme oprostajne turneje.
Poslusajmo “Badge” sa ovog, posljednjeg albuma.
Ova dva zadnja oprostajna koncerta u Royal Albert Hallu su snimljena od strane BBCa, te je naknadno i video pusten u prodaju.
Dakako, oba koncerta su bila potpuno rasprodana, ali po mnogima, ovi posljednji, iznudjeni koncerti, su bili daleko ispod standarda koje su sami nametnuli svojim svirkama u ranijem razdoblju.
Ovom prilikom nebi bilo lose spomenuti i to da su kao predrgrupa Creamovcima bili danas mnogi legendarni bandovi.
To dakako ukljucuje Deep Purple, Taste sa Rory Gallagherom, a uticaj koji su imali je nemjerljiv. Spomenimo samo etabliranje tria kao rock formacije, inovatinog pristupa bluesu i samoj muzici uopce.
Tako nesto nije moglo proci nezapazeno. Tako da slobodno mozemo govoriti o presudnom uticaju na buduce velikane tog doba, kao sta su bili The Jeff Beck Group, Rush, The Allman Brothers Band, Grateful Dead, Phish i dakako, nemojmo smetnuti s uma i najvece u heavy/metalnim vodama, Led Zeppelin, Deep Purple i Black Sabbath.
O rijeci sljedbenika koji su uzeli instrumente u ruke i postigli zapazene rezultate i uspjeh na sceni, ovom prilikom nebi, jer lista je ne predugacka, prije bi reka, beskrajna.
ShortShortJIngle
Sta je bilo poslije?
Puno toga.
Mozda i previse, da bi se ovom prilikom iole ozbiljnije pozabavili s tom temom.
Ajmo ukratko i to sa Claptonom.
Eric Clapton je sa Gingerom Bakerom odmah nakon raspada Creamovaca prionuo formiranju nove grupe, ili bolje receno supergrupe.
Nazvali su se Blind Faith.
Vjerovatno bi napravili daleko vise nego sta jesu, da nije bilo ogromnog pritiska diskografske kuce za izdavanjem albuma i popratnih nastupa.
Bilo je zalosno gledati snimku nastupa u Hyde Parrku, di se lipo vidilo da Clapton priko neke stvari otraljava gazu, jer u biti, band uopce nije bio spreman za javni nastup.
Album je docekan sa razocaranjem, ali zub vremena mu nije naskodio, te ostaje kao jedan lipi dokument vremena sa par standarda u rock muzici.
No o tom albumu nekom drugom prilikom.
Nakon raspada Blind Faith-a, Clapton nastupa sa malo poznatim sastavom Delaney & Bonnie, te nakon njih oformljava Derek and the Dominos, koji ce mu donjeti prvi veliki medjunarodni hit “Layla”.
Solo karijera mu uzljece sa drugim albumom “461 Ocean Boulevard”
Kao sta smo napomenuli, Ginger Baker zajedno sa Claptonom formira Blind Faith, te nakon raspada oformljava prvu od dvije inkarnacije Ginger Baker's Air Force.
Po njihovom raspadu formira band Baker Gurvitz Army i sa njima ostaje poprilicno dugo.
Jack Bruce je imao i te kako zanimljivu karijeru nakon raspada grupe Cream.
Oslobodjen egzistencjalnih problema (sican se, u to vrime je cak kupio otok, ne sican se vise di i koliki je bio!), te okrece se svojoj ljubavi jazzu i na moje cudjenje, fuziji, koja je bila u to vrime u povojima.
Iznenada se pojavljuje kao stalni clan jedne od inkarnacija banda Tony Williamsa, Lifetime.
Moram priznati, njegov prvi solo album “Thinks We Like”, kojeg sam svojevremeno narucija iz Engleske, nije me odusevija radi prevelikog jazz uticaja.
I kad san cuja da se pridruzija jazzerima, hm, nisan bas trcao u butigu.
I onda mi je dosa jedan LP pod ruku.
Radilo se o kompilaciji grupe Lifetime.
Jedna je tema na tom albumu promjenila tok mojeg zanimanja za muziku.
Radilo se o neponovljivoj temi “Vuelta Abajo”, koju su odradili velikani, Tony Williams za bubnjevima, Larry Young za orguljama, Jack Bruce na basu i na gitari, John Mahavishnu McLaughlin.
Ova tema je polozila kamen temeljac moderne fuzije, a za mene osobno, moj svjet muzike vise nije bio isti!
Necemo veceras o ovome niti cemo posluati ovu temu, jer potpuno odskace od koncepcije vecerasnje emisije, ali obecajem, skoro, veoma skoro, ide u najmanju ruku album Tony Williamsa, “Turn it Over”, na kojem se nalazi ova tema.
Ajmo se vratiti Creamovcima
Interesantno je ponovo primjetiti, da pored patoloske netrpeljivosti Jack Brucea i Gingera Bakera, ovaj dvojac ponovo suradjuje na jednom lipom projektu, kad osnivaju BBM, zajedno sa Gary Moreom. Ovaj band smo vec predstavili u jednoj od nasih emisija.
1993. godine, Cream biva uveden u Rock and Roll Hall of Fame i tom prilikom odradjuju nastup. Tu se radja i ideja o nekom ponovnom okupljanju.
Prolaze godine pa i desetljeca.
Svatko od trojice ima svoju karijeru I svoje vidjenje muzike koja ih zaokuplja.
No, dolazi 2005 godina, kad Clapton pokusava nagovoriti ostatak banda na par koncerata. Problem sa Bruceove strane ovaj put nije bila mrznja prema Bakeru, vec se oporavljao od teske operacije presadjivanja jetre.
Bilo kako bilo, da ne dujimo, najmocniji power trio stupa na pozornicu te iste godine u petom mjesecu u Royal Albert Hallu u Enleskoj i Madison Square Gardenu u Americi.
Napomenimo i to, da su se sve karte za cetiri najavljanena koncerta u Royal Albert Hall, prodale za manje od ure vrimena.
Legende nikad ne umiru.
Ovaj koncert ce zauzeti sredisnji dio sljedece emisije, te je stoga ovom prilikom i najjavljujem.
I sta reci o grupi Cream na samom kraju?
Cream su bili veliki i to je neosporno.
Zahvaljujuci slucajnosti, u rock muziku su uveli improvizaciju kao muzicki izraz i time si priskrbili predikat inovatora.
No to je samo dio price.
Njihovo drugo lice se pokazalo u studiju.
Tu su snimili nezaboravne standarde, usudija bi se reci, evergreenove rock muzike, te se i time upisali u povjest muzike.
Mogu samo zamisliti kako je izgledao njihov punokrvni koncert.
Snimke koje posjedujem su uhvatile samo dio te magije, a i taj mali dio je ogroman i daje naslutiti svu velicinu banda na pozornici.
Za sam kraj, imam bi jednu, ajmo rec, repliku na dobronamjernu izjavu kolega tu sa radija. Naime, receno mi je, onako da svaka grupa koju predstavim je najveca, najbolja, naj…naj..
U biti to je i istina, za sada, jer vecinom prezentiram najvece u jednom od stotina pravaca, koji su tvorili muzicku scenu tog doba.
No ima tu jos nesto drugo, daleko vaznije.
Naime, u vremenu o kojem pisem i o kojem radim ove emisije, divovi su hodali zemljom.
A u zemlji divova i patuljci su veliki!
Eto!
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
