Iako je u razgovoru za jedan portal dramski pisac i scenarist Mate Matišić izjavio kako ne želi da se njegovo pisanje svidi većini, ekranizacija njegovog teksta „Svećenikova djeca“ većini se, 16 godina od njegova nastanka, izgleda, sviđa. Ukoliko je kriterij uspješnosti statistički podatak (bez obzira na namjeru odlaska u kino i pojedinih razočarenja po odlasku iz njega. Reakcije gledatelja pokazuju da i toga ima). To je najbolje „otvaranje“ u kinima u mladoj nam državi po broju gledatelja hrvatskog filma koji obara rekorde gledanosti približavajući se brojci od 100.000. Nisam filmski kritičar, no jesam gledatelj. Ne osjećam se pozvanom docirati, ali izreći vlastito mišljenje tekovina je, kažu, suvremene civilizacije. Nije mi namjera biti (protestnim) glasom ikoje populacije, pa ni vjerničke. Mnogi nisu u pogonu produkcije i raspolaganju sredstvima kojima bi u filmu, a bit će i televizijska serija, pokazali lice i naličje. (Pre)ostaje uloga (nijemog) promatrača i gledatelja koji odavno ničim više nije začuđen. Jer, kako kaže redatelj tog filma Vinko Brešan, bitno je pomicati granice slobode. Toliko ih pomaknuti da komedija preraste u tragediju. Pa kaže i „tako se događa i u stvarnom životu“. U oba svijeta ljudima je teško shvatiti - sve je (ili, može biti) dozvoljeno, ali sve ne izgrađuje. Pogledala sam film u sklopu čije promocije Brešan u jednom razgovoru pita: „Zar je moguće da su kondom i masturbacija glavni problemi Hrvatske“. Ipak, redatelj je tome što ne bi trebalo biti glavnim društvenim problemom ili temom, a čini mi se da njegovo pitanje to sugerira, dao svoju značajnu stvaralačku energiju i snagu. I naša (materijalna) sredstva. Došlo je vrijeme da čovjek plaća i vlastito javno izrugivanje. U redu, neki će to nazvati propitivanje, preispitivanje.
(Potrebna) iznenadivost / (Nepoželjna) predvidljivost
Dijalozi u filmu koji su, neki kažu, smiješni, meni to nisu bili. (A, nisam otišla s predumišljajem 'Neću se smijati'. Tko se ne voli osmijehom opustiti). Doživjela sam ih previše predvidljivima, kao preslikanima iz (uličnih) razgovora stvarnog života. (To valjda u prilog onome da je 'umjetnost' odraz stvarnosti). Kad u svakodnevici iz usta nekog čovjeka čujete proste izraze poput onih u filmu, „sinonime“ za vođenje ljubavi i spolne organe, za tu osobu, najblaže, kažete da je nepristojna, vulgarna. Na daljnoj razini, kaže se i da je ta osoba neobrazovana, neodgojena. Netko i odmahne rukom smatrajući je irelevantnim sugovornikom. No, onaj od koga u svakodnevici u nedostatku primjerene argumentacije i pristojnog ophođenja nekad okrenete glavu, u kinu doživljava radikalni obrat – želju da ga se u takvom izdanju čuje, vidi, sasluša. Pa i plješće, odobrava. Smijeh u publici koje sam u dupkom punom kinu na premijeri u mom gradu bila dio, nije bio ujednačen po svima prisutnima. Uvijek se čulo istih par ljudi u zadnjim redovima, kombinacija nekog 'žvakanja' i glasnog smijeha (koji mi nije bio prirodan, ne znam jesam li previše zahtjevna). Kao da su ti pojedinci htjeli reći „Na ovoj projekciji, najglasniji u smijanju, bit ću ja!“. Ljudi oko mene nisu se instinktivno nasmijali. Mislim da je kriterij „pravog humora“ to – da smijeh instinktivno izađe iz čovjeka; u tom slučaju, kao da je potrebna riječ, „nekontrolirano“. To potvrđuje i Brešan kad kaže da je komedija najteži žanr, „jer mora balansirati između matematičke preciznosti i iracionalnog. A pritom morate još i iznenaditi gledatelja da biste dobili efekt smijeha. Nije lako raditi komedije, a kad je gledate, mora djelovati jako lako“. Slažem se. Meni je u njegovom filmu nedostajao upravo taj ključni faktor, iznenadivost, da bi monolog/dijalog/situacija, bili humoristični.
Jako lako nije lako
Izvrsnu glumu karakterizira lakoća, prirodnost interpretacije. Vještina je dovedena do savršenstva da nema naznake kako se glumac TRUDI (nešto) odglumiti. Ništa ne otkriva da glumac forsira pokrete, naglaske i geste. Tako bi trebalo biti i s humorom – ležeran, kao „usput“ izbačen, a intrigantan, dubok. Neki kažu, inteligentan. U filmu „Svećenikova djeca“ kao da mi je pred očima išao naslov: MORAMO biti smiješni. Dajte, (na)smijte se! Znamo što prolazi. Računamo na to. Inače, propao posao. Najbrži recept za to je, misle neki, koristiti žargonske pojmove koji opisuju (niske) strasti. Ljudi različito pristupaju tome što znači da nešto treba djelovati „jako lako“. Netko smatra da se iza toga krije iznimna sposobnost i izvanredni talent. I da to treba originalno „izbrusiti“. A nekome je „jako lako“ učiniti nešto zaista najlakše moguće, sveprisutno verbaliziranje po kratkom postupku. Uobičajenost površno kopirati. Da, humor treba biti matematički precizan. Ali ne sterilan, poput „bijelih scena“ u kojima se u filmu prikazuju klapa crnaca i Kineza, muškarčevo povlačenje koze ili puškaranje Albanaca u slučaju izvanbračno rođenog djeteta; jer su, valjda, Albanci zagovaratelji uredno življenog braka, djece u obitelji, formalno i na papiru.
Zašto ne naziv Apotekarova djeca ili Trafikantova djeca?
Film se i tako mogao zvati. Jer, otočki ljekarnik i prodavač u kiosku također su, uz svećenika, dio trija koji radi na podizanju nataliteta. Ljekarnik potaknut željom da Hrvate kao narod postojanjem ne nadjačaju drugi narodi, a trafikant je tim činom „oslobođen“ grijeha – jer ne prodaje kondome koji sprječavaju začeće, nego one koji, ga, nakon što su probušeni iglom i za šivaćim strojem, omogućuju. Iznenadila me količina generaliziranih sudova: „ratoborni čistunci“ Albanci, svećenik pedofil („stari“ župnik omiljen među pukom, no na kraju saznajemo da je imao nasilni odnos s djevojčicom u zboru čije trudno tijelo na kraju filma pluta u moru), biskup koji svećeniku s osmijehom tolerira spolni odnos s odraslim, samo neka nije nauštrb djece. Prozivanje površno dotaknute ispovijedne teme, zbog „pobrkanih lončića“ teološke istine i (zlurade) interpretacije (a obje u korist čovjeka), posebna je tema. Ističem: svaki čin stradanja djece od strane svećenika je za osudu i sankciju. Ipak, kako se nema potrebe filmom propitati stradanje djece od svih drugih subjekata, koji su to u većini, počevši od vlastite rodbine i obitelji, pa javnost time „p(r)otresti“. Negdje eto, kako ti se već prohtje, želiš biti zastupnik manjine, a negdje većine. Žao mi prizora rugalački intonirane duševne bolesnice koja u vlastito zadanoj pokori cijelo vrijeme klečeći hoda na koljenima, a zatrudnjela je za vrijeme liječenja u određenoj ustanovi. Njezino dijete, koje je ostavila pred župnom kućom, završava kod supružnika trafikanta i župne suradnice, uz malo peripetija, no ipak na zadovoljstvo obiju strana. A kad je konačno čisto progovorila da bi njoj takvoj dijete socijalna ustanova uzela, i nije baš zvučala ludo kako je tijekom filma prikazana.
Smijeh pa suze
Očekivala se javna „pobuna“ od strane (hijerarhije) Crkve spram tog filma. No ona je, dosad, osim izjave svećenika Adalberta Rebića, izostala. Rebić je neke homoseksualce isprovocirao pa su se pod geslom „Ljubi bližnjega svoga“, u znak protesta, okupili pred zagrebačkom katedralom. Da svoju ljubav poljupcima u javnosti, složno na jednom mjestu, manifestiraju heteroseksualni parovi (a oni su, usprkos pravima, itekako provocirani), kvalifikacije bi bile gdje im je kultura, prostitucija osjećaja, kako ih nije sram... U konačnici, čemu to? Kao što se nepristojnim doživljava vidjeti samo i jedan (heteroseksualni) par u iskazivanju intime na ikoji način, pred ikim, u javnosti. Homoseksualce je povrijedio stav Rebića, ne i karikaturno opisani gay odnos u filmu između člana HDZ-a i SDP-a. Umjetnosti sve praštaš. Mogli su reagirati i farmaceuti i Državno odvjetništvo, jer otočni apotekar, prikazan kao šovinist i rasist, zloupotrebljava svoju službu zamjenom vitamina i antibebi pilula. Ne znam ni kako je Mišo Kovač zadovoljan što je baš njegova pjesma „Malo mi jedan život s tobom“ izabrana za interpretaciju očajnika na vrhu stupa koji premišlja o vlastitoj presudi svom životu, nakon što je „diskrecijskim pravom“ u natalitetnom triju odlučeno da baš on bude otac djeteta, jer je pravi otac stranac za stalni bračni život na otoku nemoguća misija. To me dojmilo u filmu – priznanje moralne zakonitosti koja se, valjda, nije potkrala. Nepredviđene nuspojave, ono što su u namjeri htjeli prikazati komedijom, u realizaciji se pretvara u tragične situacije. Poruka, koje mogu biti posljedice nemoralnog postupanja, kad život krojiš (pardon, bušiš), na prevari i podvali. Ako se htio izrugati jedan čovjek – svećenik (njegova ideja), u konačnici, rezultatima, život se „ruga“ svima koji misle da će ga „nadmudriti“. Život tada boli. Uništen život silom odabranog „oca“, uspjela im je i marketinška prodaja strancima o ljekovitosti mora koje pomaže oplodnju, a čežnja za tim terapijskim učinkom, dugim boravkom u njemu, dovodi i do smrti turista željnog potomka. Je li cilj rađati po prevari i laži, „slobodnih“ ljubavnika, ne u slobodi i istini supružnika u ljubavi? “'Apstinencijom' od rađanja narod upozorava na to da mu život ne valja” kaže scenarist Matišić, smatrajući da je nerađanje „oružje“ ljudi u odgovoru na lopovluk, nemoral i nebrigu političkih i gospodarskih elita. Da, ne-rađanjem čovjek pokazuje da „nešto“ u njegovom životu ne valja. No to nije skučeno i manjkavo tržište roba, nego srce čovjeka. U europskim zemljama „čišće“ demokracije i stabilnijeg gospodarstva od našeg, ekonomski standard i uspješan BDP nije pratio i rast u stvaranju obitelji otvorenih životu. Ljudi se zatvore za stvaranje djece prirodnim putem, a onda ulažu sile da do toga dođu umjetnim načinom. I to masno plate.
Mjesec i vatromet
U kazalište je ovih dana izvedbu još jednog Matišićevog teksta, „Fine mrtve djevojke“ postavio Dalibor Matanić, redatelj istoimenog filma. Plakat za tu predstavu prikazuje bliskost dva kipa Gospe. Kad bi promicatelji takvog načina „reklame“ shvatili da Crkva nisu samo biskupi i svećenici (njih je najdraže napadati i prozivati), možda bi bili suosjećajniji spram uvjerenja svojih sugrađana, sunarodnjaka, susjeda, poznanika i prijatelja kršćana, čije uvjerenje takvom montažom izruguju. Neki su i uvrijeđeni, a neki misle da time govore najviše o sebi. U ime poštivanja jednih, ne poštuješ druge. „Braneći“ jedne, napadaš druge. Kako se ne narugaju ikojem „elementu“ religije s istoka, ako je svaka religija opijum naroda. Na dan dočeka Nove Godine bila sam pod nebom na kojem je sjao skoro puni mjesec. Ponoćni trenuci bili su praćeni brojnim i glasnim vatrometima. Tada sam doživjela ironiju i osjetila nemoć tolike snage šarenih i glasnih 'raketa' iz ruku ljudi željnih zabave i nekog „obilježavanja“. Mjesec je bio visoko, postojan. 'Samo' je šutio, sjajio i stajao na svom mjestu. Osvjetljavao i promatrao. A te „rakete“ – natjecale se u glasnosti, obliku i boji. Ali, nisu dohvatile visinu Mjeseca. I sve su bile kratkog vijeka. Gledaš Mjesec, pa vatromet, te šarene umjetne zvijezdice. Mjesec ispada ozbiljan, on je stvaran, a vatromet smiješan. U toj direktnoj usporedbi i odnosu snaga, vidiš kako je isprazna i nemoćna ljudska intervencija u pucnjima nekih raketica. Ljudi se kratkotrajno i isprazno zabavljaju. Da su svjesni kako su, tako umjetni a ambiciozni, smiješni – u usporedbi s prirodnim i postojećim tijelom u svemiru – Mjesecom. U zemaljskim nizinama, toliko raskalašenosti i pucnjeva u prazno. I najmanja i najmanje sjajna, ali postojana i prirodna, mirna nebeska zvijezda, jača je i moćnija od najšarenije zvijezdice prsnute iz ljudske pirotehničke naprave. Mjesec inače na simboličkoj razini doživljavam kao Gospin znak. Možda zbog onoga „Mjesec joj pod nogama“. Mjesec, nakon Sunca najveće tijelo u svemiru vidljivo okom, podsjeća me na najveće stvorenje nakon Bogočovjeka Isusa – Blaženu Djevicu Mariju. Mjesec kao Zemljin prirodni satelit prati našu planetu, pa mi ta stvarnost praćenja, smjerokaza, ide uz Nebesku Majku. Hvala Bogu za to iskustvo velikog, tihog a moćnog Mjeseca i malenih, glasnih a slabih vatrometa. Ono što se događa između tih tijela, u zraku, odlična je simbolika o odnosu između naravne istine o čovjeku, koja je moćna i postojana na najvećoj visini duha i najdubljoj razini ljudskog bića, i kojekakvih kratkotrajnih vatrometa na plakatima duginih boja i zagrljaja dviju žena, ili dvaju muškaraca.
Film se stvara javnim novcem!
Upitan koliko se hrvatski redatelji danas moraju truditi da privuku publiku u kina, Brešan kaže: „Uvijek su se morali truditi. To je na određeni način obveza redatelja, producenata, distributera, ljudi koji su radili film. Jer film je rađen javnim novcem. Nije dovoljno samo proizvesti film, treba ga i predstaviti, zaintrigirati javnost...“ (Novi list, 13. siječnja 2013.). Dakle, činjenica financiranja filma od strane poreznih obveznika važna je za razumijevanje i opravdanje u marketinškom smislu promocije filma. Vrijednosno, idejno, tematski, tu činjenicu ne treba opravdati ponudom drame, komedije ili tragedije koja bi predstavila svećenika koji je brojnu sirotu djecu diljem svijeta zbrinuo na razne plemenite načine. Postoje tolika svećenikova djeca koja su ponovno rođena njihovim stvarnim zalaganjem. Ta djeca nisu plod filmske fikcije, nego predložak za najizvrsniju ekranizaciju. Može i dokumentarnu, s kojom je Brešan počeo svoje stvaralaštvo i koje inače poštuje.
Don Boscova svećenikova djeca
Zamislimo scene filma o brojnoj spašenoj djeci od 19. st. po djelovanju oca mladeži, svetog Ivana Bosca. Zovu ga čudom sveopće nadarenosti i spretnosti. Ima elemenata za komediju, jer je 1832. g. osnovao „Društvo veseljaka“, koje je pomagalo dječake da veselo ispunjavaju školske i vjerske dužnosti. Ta je družina često išla u prirodu, a Ivan ih je zabavljao pjevanjem stihova i glazbe koju je sam sastavio, jahanjem na konju, hodanjem na zategnutom užetu. Razumio se u postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti razna pića, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti alat i igračke. Dnevno je pješačio osam kilometara da bi kod jednog svećenika učio latinski. Putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće je radio u staji i polju. Dok je čuvao krave čitao je knjige. Povremeno ga je zlostavljao i reagirao stariji polubrat Antonio koji nije volio knjige pa bi Ivana korio: „Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da umremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi, kopaj i sijeci!“. Kasnije je Ivan za školovanje zarađivao služenjem na imanju. Imao je izvrsno pamćenje, latinske odlomke znao je napamet i prevodio ih od šale. Književno i glazbeno nadaren, svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Sve je to bio utemeljitelj salezijanske družbe svećenika i redovnica - veliki Don Bosco. On je mrtve duše uskrisavao. Danas neki drugi ljudi od živih bića rade fine mrtve ljude. Ljude u obrani biološkog, naravnog, zdravorazumskog i moralnog temelja čovjeka nazivaju homofobima, mrziteljima drugoga i drugačijega. Eto kad pseudo pobijedi znanost. Željni biti odvjetnicima osoba koje su valjda ugrožene zato što im (još uvijek negdje) nije omogućen stvarni predložak za film naslova „Imam dvije mame“ (Ili, dva tate), ne prezaju od najpovršnijih i licemjernih etiketiranja ljudi koji ne čine ništa nego, kao i ti „branitelji manjina“, izriču stavove. Pa, sučelimo argumente.
O bogovima i ljudima
No, postoje filmovi u kojima se svećenicima iskazuje priznanje, poštivanje i suosjećanje. Film „O bogovima i ljudima“ dobitnik je Grand Prix-a na festivalu u Cannesu 2010. gdoine. Ta istinita priča dobila je i Nagradu ekumenskog žirija, nominaciju za Europsku filmsku nagradu u dvije kategorije i za nagradu BAFTA. U samostanu u planinama Magreba francuski monasi harmonično žive uz braću muslimane. Unatoč opasnosti terora i građanskog rata koji ih okružuje, svećenici odlučuju tu ostati, pod bilo koju cijenu. Eto poruke svima koji bivaju izrugivani od izgubljene čovječnosti – ostati uz iskonsko biće čovjeka, pod bilo koju cijenu. Baš zato što ti je stalo do (ostvarenja) čovjeka, (treba) ukazati na loše čine. Mjesec i Sunce trajno sjaju, visoko, duboko i istinski. Vatrometi se umjetno nabacuju, prolaze i gase. Između trajno i kratkotrajno, uvjerljivo i manipulativno, zapravo stradavaju drski fini ljudi u zabludi i oholi bogovi.
Autor: Ines Grbić
Izvor: Laudato.hr
Post je objavljen 29.01.2013. u 11:37 sati.