Tebi koji si tako daleko, a tu si u slikama koje moje misli slažu. Tebi kojeg samo pogled duboke tuge u očima još upečatljivo pamtim, tebi koji ćeš ostati sa mnom i kada me sasvim zaboraviš. Daleko si, predaleko za glas kojeg želja moja traži i ne znam hoće li ikada biti uslišana molitva tiha, nikad izrečena. Jutro se zacrvenilo kao da se nečeg srami ili to moje misli prepoznaje, istražuje i umjesto mene lice crveni jer ne sramim se reći da mi nedostaje sve što nekad bilo je. Nevinost koja nas je riječima doticala, koja je ljepotu postojanja dvaju bića isticala, sve riječi, više moje, koje su fluid stvarale putujući svemirskim stazama, sve je samo nježnu ljepotu imalo. Jutros tebi slažem riječ do riječi jer nada postoji da ipak, ponekad, u skroviti kutak, samo nama znam, svratiš, a tamo te čeka još jedno moje jutro, još jedno čekanje kao Penelopa, jednom si pisao. Ti znaš da je ovo jutro za tebe.
29.01.2013.
Post je objavljen 29.01.2013. u 09:16 sati.