Voli me poput mrtvog čovjeka. Kao nekoga tko više ne postoji. Kao majka koja se napinje od boli dok prstima prelazi preko igračaka svojega nesretno umrlog djeteta. Voli me istom tom boli. Kao da sam prašina koja dolazi i odlazi, spuštam se nad tvoje uspomene, umirem i blijedim. Polako nestajem i mičeš me, brišeš me, mrziš me, a trebam ti. Bez mene ne bi bilo posla, ne bi bilo potrebno uprljati hrapave ruke. Ruke željne zagrljaja, pažnje, osjećaja pripadnosti. One ruke kojima si grlio i držao ih oko struka. Nježno, olako, ne puštajući. Da sam prljavština, zloba, krijepost i sav nedostatak u tebi. Voli me poput davno potisnutih sjećanja, onih koje mrziš. Poput pucnja pištolja od kojega netko pogiba, netko tebi najbliži. Voli me kao nekog sebi bliskog koji bježi u daljine, preko sedam mora, sedam gora i ne vrača se. Onom silom čežnje za svakim metrom i kilometrom. Onim uzdasima kada te netko vrijeđa, omalovažava, psuje i truje. Voli me poput najdraže psovke koja ti spali grlo svaki puta kada ju izgovoriš. Poput tame u kojoj se izgubiš, jer ju mrziš, jer se bojiš. Podsjeća te na strašne priče i tjera te na maštu, surovu maštu, prljave strasti. Na želje, čežnje, voljenje onih koje nikada nećeš moći imati. Voli me tako da me mrziš. Svim svojim mogućnostima, voli me svim svojim krivim, grješnim, bezdušnim postupcima. Psuj me i proklinji, da sam najgore, da ne vrijedim. Učini me ništavilom i zaboravi. Kao zaborav koji sam dolazi, koji ne prestaje kucati, ponekad tiho tek toliko da uspiješ zaspati, ponekad tolikom jačinom da te glava od svog košmara zaboli. Daj da budem košmar, muka i gomila laži. Da me mrziš, što me nema. Što ne postojim.
Post je objavljen 28.01.2013. u 17:16 sati.