Došetao se do drveta i gledao u daljinu. Reka je vijugala, gubila se negde u beskraju. Ništa nije mislio, samo je sedeo, gledao u reku, radovao se životu. Ko zna da li mu je sve bilo po volji, ali nije se žalio. Jednostavno je živeo svoj život, ne dirajući nikoga, ne tražeći ništa.
Tras-bum.
Udarac.
Onesvestio se. Zadnjom svojom misli trčao je slobodan, bezbrižan kroz neku šumu, park, kroz gusto drveće. Onda je sve utihnulo i nestao je u ništavlu.
Budjenje je bilo sporo. Sve ga je bolelo. U glavi su čekići udarali. Pokušao je da otvori oči. Kroz zamagljen pogled video je neku ogradu, stenu, ili je to samo rešetka nekog zatvora. Pokušao je da se pokrene. Nije bio vezan. U uglu je bilo hrane u nekoj prljavoj posudi. Njegov tamničar je doneo i vode. Nije bio gladan. Osećao je samo beskrajnu žedj. Nije se usudio da se pomeri.
Da li je sam u tom zatvoru?? Koliko god da je znao da ne treba da želi zlo nekom drugom biću, želeo je da neko bude pored njega.
Više ju je osetio nego video. Ledena ruka je ščepala njegovo srce. Šum... Ne nije sam. Neko je tu. Hteo je da vikne, da pozove. Hteo je, ali nije bilo glasa u njegovim usnama. Zaustavio je disanje ne bi li bolje čuo. Onda se opustio, sam je, samo mu se učinilo.
Prišao je posudi sa vodom, a onda je ponovo čuo. Neko se šuljao, lagano, lagano, kao da klizi. Podigao je glavu, okrenuo se i video ju je. Gledala ga je pogledom koji ledi. Ništa nije radila samo ga je gledala. Hteo je da pobegne, da se pomeri, da uzmakne, hteo je, ali nije mogao. Noge su postale teže od olova nije mogao ni korak da napravi. Gledali su se. Njen hladan pogled, njegov užasnut. Koliklo će to da traje?? Ima li spasa?? Hoće li mu neko pomoći??
Ona se nije micala. Samo ga je gledala. Srce je kucalo sve brže i brže.
Užas trenutka.
Strah.
Panični strah.
Ona je podigla glavu, i krenula polako ka njemu.
Neko dete je uzviknulo
-Mama, mama, vidi ova zmija će da pojede zeku.
-Zmije jedu sitne životinje, to mu je dovoljno za mesec dana.
Majka je odvukla dete do drugog kaveza, a on, maleni zeka, je čekao.