Pregled posta

Znam

trebala bih razmišljati da je život bajka i da će postati bajka jer život je okrutan onoliko koliko dozvoliš okrutnosti. Znam da nas od malih nogu uče da smo princeze i prinčevi, da se veselimo svakoj igrački koja nam brzo dojadi i želimo drugu, uče nas da postoje obitelji koje imaju malo i da trebamo cijeniti ono što imamo, ali zašto da cijenim svoj invaliditet kada me većina izbjegava jer misli da imam zaraznu bolest koja će se istog trena budu li mi pružili ruku prenijeti na njih, ali ne samo meni nego bilo kojoj bolesnoj osobi. Život nije nikome lak jer mnogi ostaju bez posla i osnovnih primanja a nisu to zaslužili jer znaju, jer mogu, jer hoće, a to sve im je uzeto u samo nekoliko minuta.
Znam da više nismo mali, da bajke ostaju bajke, da su princeze i prinčevi oni koji imaju, ali oni nemaju sebe i nikada neće imati ništa jer nisu naučili kako se živi sa malo, kako si vesela osoba kada te netko voli onakvog kakav si a ne zbog visokog limita na računu.
Nedostaje mi da izlazim, da se družim jednom u mjesec dana, da odem u disco i da gledam iz prikrajka kako drugi plešu jer to sam voljela i još uvijek volim a ne mogu jer me bolest vezala za kolica, ali uživam vidjeti kada su drugi sretni jer sam i ja sretna pored njih.

Učio si me da ne klonem duhom da pokažem sama sebi svoju jačinu, ali ja više nemam ni volje ni snage da se borim sama sa sobom jer sve što trebam nemam ili imam kratko, a onda sve odlazi a ja idem nizbrdo i ponovno se moram penjati, a više ne mogu. Zagrli me molim te.

tvoja seka

Post je objavljen 27.01.2013. u 13:34 sati.