Marketing
Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. siječnja 2013. godine
Molitva je živi kamen u otajstvenoj ljepoti vjere
Molitva kao žubor vjere, kao svjetloskok što izvire iz vrutka svih milosti, kao neraskidiva spona između storenja i Stvoritelja, kao vječna glazba što zapljuskuje obale duše, što se kao radosna jeka razliježe dubinama svemira i slijeva u intimu uzdrhtalih srdaca. Molitva kao Marijin život, kako onaj zemaljski, tako i ovaj nebeski iz kojeg nam dolazi u pohode, svjedočeći za Boga i istinu, vodeći nas iz besmislenosti u smisao, iz mlakosti, sumnje i lakovjerja u ljepotu stvarnosti nebeske, trajnosti koja nije izvan nas, već je duboko ukorijenjena u našoj svijesti i podsvjesti, ali je zamračena, isjeckana i izranjena podmuklim podmetanjima i rešetanjem kneza propasti. Zavedeni smo vjerom u pobunjenog čovjeka koji je Božje darove izokrenuo u zlo, koji je dragovoljno prihvatio služiti zvijeri, uznoseći se u oholosti i sebičnosti.
Vidiš li svijete kako pucaš po šavovima, kako se drobiš i raspadaš kao rahlo kamenje, kako se rastačeš u kaljuži zla, kako toneš u mračno grotlo sebeljublja, kako se, otkrivajući genijalnost stvaranja, diviš samome sebi, kako se klanjaš idolima i štuješ pogansko vjerovanje iz kojeg izrasta maligni plod samouništenja, kuljaju magle privida i ispraznosti, izobličuju se Božje zapovijedi, a naopakost prožima sve pore čovjekova bića, trujući umnu, duhovnu i duševnu vertikalu križa, s kojeg nas je Gospodin oslobodio zala i robovanja te nas izveo sa stranputica i pokazao nam put života.
Zmija je čovjekovu biću, kao kruni stvaranja, zatrovala dušu, okrenula ga pohoti i grabežljivosti, ljepotu duha usmjerila nagonima, spustila ga na animalnu razinu
egzistiranja, izrodila teorije i hipoteze o spontanom nastanku svijeta, o besmislu i bezvrjednosti ljudskoga života, uvjerila ga da je zrno pijeska i puka slučajnost, nastala iz kaosa pramaterije. Zato mu je živjeti za današnji dan, okrenuti se probitačnome, rasti u koristoljubivosti, prikloniti se materijalnome i ispunjenju svih potajnih želja i strasti, ma kako se kosile sa zapovijedima ljubavi, koja je, navodno, tek izlika za neprosvjećene, slabe i neuke. To je, svakako, najlakši put do izokrenutosti i nemoralnih zakona, podmićivanja i zastrašivanja. Jer čemu ideali, zanos, poštenje i sebedarje ako se život u času smrti pretvara u propadljivost i ništavilo.
No uzaludni su naopaki nauci o postanku i prestanku jer duša zna i pamti istinu usađenu u svoju srž, doduše, zbog zamki mraka i prvotnoga grijeha, nejasno i iskrivljeno. Zato joj sotonini emisari nude pogansku duhovnost u kojoj se miješaju privremeno i trajno, dobro i zlo, tama i svjetlost, bajkovitost i hladnoća, zrnce istine i gromada laži, sve skupa odjeveno u plašt nemira i nedorečenosti, u maglu privida i neznanja, u tlapnju ispraznog iščekivanja. A istina je jedna i sveobuhvatna, u njoj nema polovičnosti i alternative, ne poznaje mijene i nove nauke, ne povija se pred udarima vjetrova koji pušu s ruševnog Olimpa i pronose glas poraženih bogova i demona, onih koji drhte pred zazivom imena Isusova, koji bježe pred čistoćom Srca Djevičina.
Nama je otkazati poslušnost neprijatelju od početka, ne ulaziti u jalove dijaloge s onima od kojih ne možemo ništa dobro čuti, koji su se već opredijelili za vlastitu propast i koji se ne libe nikakvih opačina koje im mogu poslužiti za pokoravanje svijeta. Imaju svoj plan koji neumoljivo ostvaruju, svoj cilj kojemu ništa nije sveto, svoj program kojim su se infiltrirali u svjetske institucije, svoju podlu zamisao koju će realizirati do one točke koju im je Bog dopustio. A onda slijedi preokret i nastup Marijine djece, utemeljitelja novoga svijeta, čistača zagađenih voda i protjerivača nevjere. Vjerni znaju da slijedi Gospina pobjeda, ali njezina je želja da već danas mnoge zavedene duše izvuče iz ralja vječne smrti. Jer prevareni, izmanipulirani i ucjenjeni, ne odustajući od materijalnih dobara i društvenog statusa, više nesvjesno negoli svjesno služe zvijeri. No najgore je kad mnogi u takvima vide uzor kojemu žude i koji će ih također dovesti na put propasti.
Kako je teško ranjenoj ljuskoj naravi odricati se časti i vlasti, pohvala i veličanja, kako je mukotrpno ne biti od svijeta i ne slijediti zov taštine, a još je teže s povjerenjem pristupiti Božjoj volji i prepustiti se njegovoj mudrosti koja je u suprotnosti s naukom svijeta, koja od nas traži strpljivost i pouzdanje, koja razgara nadu i otkriva nam bogatstvo i ljepotu vjere. Jedino molitvom i neposrednim obraćanjem Bogu živih možemo jačati i obnavljati rasklimano i rastreseno zdanje srca i učvršćivati ga sponama istine, ukorijeniti se u dubinu ljubavi kao živac kamen, iz nje crpsti snagu koja će nas jačati u olujnim vremenima, jedrinu kojom ćemo se čvrsto odupirati pred navalama sve perfidnijih laži. Jer na kamenu koji se odranja nema sigurnog uporišta a niti sigurnosti na koju se može osloniti onaj koji strminom korača. Tek živa stijena vjere svjedoči o Božjoj opstojnosti i na nju se može osloniti svatko koji smjerno korača prema izvoru radosti, koji se neće razočarati na putu što vodi u trajnost ljubavi, zaokružene i ispunjene istinom. Jer ono u čemu trajemo najbolje nas oslikava u očima bližnjih, ono u čemu živimo najjače svjedoči o nama samima.
Post je objavljen 25.01.2013. u 19:56 sati.