Danas sam u firmi doživjela kako su to nazvali “intervenciju kao u američkim filmovima” gdje su se kolegice obrušile na mene sa vrlo negativnim stvarima koje im kod mene smetaju i zbog kojih se one ne osjećaju ugodno jer moraju samnom raditi. A nitko nije pitao kako se ja osjećam radeći sa njima?????
OK več i mali vrapčeki na granama pjevuše da sam ja teška osoba i da sam blablablablabla i da svima je to več jasno. I ako vam se ne sviđa produžite. Ili me prihvatite takvu kakva jesam.
Ne bih ama baš ništa rekla da nisam savjestan radnik koji svoje radne zadatke obavlja u što kraćem roku. Da nisam ona koja poštuje rokove, koja poštuje hijerarhiju i koja želi odraditi svojih 8 ili po potrebi i više sati i otići doma.
OK ajd ima i prigovaranja usput ali nikad na bezobrazan način ili svađaliački način i nikad sa ne poštivanjem kolega što upravo one koje su me prozvale rade ne samo prema meni nego i prema drugima.
Ne meni se to nemože prepisati. I tome u prilog ide i moj rad. Najmanje griejšim, najmanje tražim pomoć, konzultiram se kad nešto ne znam ili sam nesigurna oko obavljanja istog i sve to baš iz razloga da iza sebe ne ostavim brdo papirologije kojoj kasnije neće nitko stat na kraj a kamoli znati gdje je početak a gdje završetak problema.
Priznajem da sam netolerantna na neradnike, da sam netolerantna na ljudsku glupost i na nepoštivanje ljudi pogotovo onih s kojima moraš odraditi posao.
Ljubazna sam sa klijentima makar znam da nisu u pravu ali vodim se po onoj da je klijent UVIJEK u pravu jer zbog njega i dobivam plaću.
Netolerantna sam na lijenčine, one koji ogovaraju,one koji prisluškuju, one koji si daju za pravo biti bezobrazni i provocirati.
Večinom šutim i ne kažem ljudima što mislim o njima jer znam da bi me to dovelo u nepriliku, saslušam sva sranja o kojima pričaju makar me to uopće ne zanima. Pokušavam što manje pričat o svojem životu jer to je moj život ne njihov i zato jer ih ne želim zamarat. Svojim životom zamaram ljude koje smatram prijateljima. Ostali dobe tu i tam koju mrvicu tek tolko da ne kažu da sam asocijalna.
Makar vjerujte ponekad bih stvarno htjela biti Pavle sam na svijetu samo da netrebam slušati sve te priče.
Moje dijete se danas nije usralo, imam takav zeleni iscjedak iz nosa, imam gnojnu ranu na nozi/guzici/vratu – daj da ti pokažem, moje dijete ne jede grah jer smatram da je to opasno (ali nije opasno dati mu da stavlja mobitel u usta jer ja nisam mama pa nemam pojma kolko su djeca živahna i da se nemože na njih stalno paziti), teta u vrtiću mi je rekla da moram sama učiti dijete..,moj muž se stalno hoće sexat i to u toj i toj pozi ali ja mu kažem....mislim ljudi ok ono time out! Mene to stvarno ne zanima i svejedno sam prisiljena slušati jer eto kad sam odlučila to ne slušati dobila sam lijepe epitete koji su mi danas dodijeljeni.
Kao prvo stalno sam namrgođena i nisam nasmijana i vesela osoba i to mojoj okolini smeta. Oni nemogu raditi sa takvom osobom.
Nemaju pojma što ja mislim kada sam tak namrgođena da ih je strah mi se obratiti.
Navodno se nekoliko ljudi u firmi mene boji (dobar je strah onima kojima ga je bog dao!). Čim se uđe u prostoriju ja ošinem pogledom ljude da se smrznu (nije im palo na pamet da pogledam ko ulazi jer sam znatiželjna a da mi je pogled takav kakav je). Stalno im prigovaram da ne zatvaraju vrata za sobom makar sam ih nekoliko puta ljubazno zamolila i onda jednom rekla i dalje nenasmiješena da bi stvarno trebali zatvarat vrata jer blablablabla ali to nema veze oni pamte ono kad sam im rekla- bez povišenog tona ali eto nenasmijana.
Moj pogled je oštar – molim vas lijepo kako mogu promijenit pogled?
Da, imam plavo sive oči koje su same po sebi hladne boje i da ako se ne smjem u njima neće biti one caklice koja će prštat pozitivom. Dakle opet se vraćamo na temu da se ne smijem.
Ljudi se svaki dan žale na mene kako se samnom uopće može raditi kad se ja ne smijem. Kada sam non-stop namrgođena.
A nitko se nije uopće zapitao zašto sam namrgođena? Nikome nije palo na pamet da me možda boli glava pa mi nije do ničega? Nitko nije pomislio da sam možda sva prehlađena došla na posao odraditi svojih 8 sati da nedaj bože ne preopteretim kolegu ili da posao ne stane? Nitko se nije pitao zašto ne prigovaram tome kolko su neosjetljivi za moje “probleme” s kojima ih ne želim niti opterečivati?
I nitko ali ama baš nitko se nije pitao da li sam možda ja jednostavno takva - po prirodi namrgođena i po prirodi nisam najcvrkutavija osoba na svijetu?
Daleko od toga da se ja nemogu smijati. Mogu! Ali to nisam ja! I ne dopuštam da mi netko govori da moram raditi na sebi da bi se trebala smijati jer bi ljudima bilo ugodnije raditi samnom.
Zar ja stvarno moram voditi te male razgovore koji su mi više nego naporni i otkrivati svoju intimu samo zato da me nitko ne ogovara u uredu?
Da li je to uredu? Da li je uredu maknut ono JA samo zato jer ljudi očekuju da će drugi plesat kao marionette oko njih?
Ja to nemogu!
To nisam ja!
Kolege me se boje jer neznaju kakva će biti moja reakcija – da li sam ja ikada ikoga uvrijedila, napala noževima ili se potukla da me se trebaju bojati?
Ja samo očekujem da se ljudi ponašaju onako kako društvene norme “nalažu” ali da, kojeg vrapca ja pričam kad su društvene norme odavno ubijene u lijepoj nam našoj.
Svi samo gledaju na svoju pozdainu i samo kako bi sebi udovoljili i kako bi bili omiljeni u društvu samo zato da ne bi bili izopačeni iz istog tog izopačenog društva.
Jedino što mi priznaju da od svih njih sam ja najljubaznija sa klijentima ali to ih is meta jer zašto tako cvrkutava nisam i s njima. Dok se svi oni javlaju na telefon kao da im je ubijena najdraža tea iz Amerike!
Nitko od njih nije pogledao sebe, razmislio kako oni dijeluju na ljude, kolko sranja su u stanju ispričati i kolko otrova baciti oko sebe,.
Ne oni su u stanju samo vidjeti da u moru ljudi eto jedna osoba se ne smiješka. I zbog toga nije za rad s ljudima.
Da baš zbog toga nisam za rad s ljudima i baš zbog toga me klijenti cijene i vole samnom pričati.
A nitko nije pitao kako se ja osjećam radeći sa njima?????
Post je objavljen 25.01.2013. u 14:20 sati.