Marketing
Zona sumraka2
Boran Križar, 2012.
(nastavak ovog posta)
U raskošnoj Dvorani ogledala, sred velikog kraljevskog kreveta, na blještavim svilenim plahtama i posuta bijelim laticama svježe ubrane ruže na kojima je još drijemala jutarnja rosa, potpuno naga, ležala je Scarlett. U zraku se ćutio – ah, taj dobro mi znani - miris Chanela5. Difuzno jantarno svijetlo dopiralo je postrance. Bila je to delicija za oči, prizor filigranski izrađene poetike, erotika ispolirana do vrhunskog sjaja, samo da jedan detalj nije uprošćavao čitavu stvar pomičući je u prostor kiča Jeffa Koonsa na uštrb Antonia Canove. Scarlett je, naime, u ruci držala veliki crni dildo što se dubokim nigga glasom prijetio – Sad ću da te karam, kučko! Joj što ću da te karam! Kučko!
Ozarila se ugledavši me na dovratku.
- Uh, stigao si! Već sam mislila da ću se morati sama…– rekla je.
- Ovamo s tim – rekoh hladno.
- OH, NE, BOŽE, SAM NJEMU NE – ustrašio se umjetni kur.
S razlogom.
- Hvataj!
Uhvatio sam dobačen dildo, okrenuo se i ... argghhhhhhh .... arghhhhh... arghhhhh.... zubima raskasapio tu glupu silikonsku igračku. Sirova strana moje muškosti sasvim je raspametila Scarlett.
- JEBI ME – vrisnula je – JEBI JEBI JEBI....
- Začepi i okreni se – zapovjedio sam.
Mekim, zavodljivim pokretima mačke postavila se četveronoške i znalački zadigla svoje božansko dupe. Hvala ti bože! rijedak trenutak u mojoj karijeri jebača. Većina žena ne zna zadići dupe. Iz degeneriranih položaja koje zauzmu teško da išta možeš postići, a g točka u tom slučaju postaje ekstra-dimenzionalni entitet. Kreneš im crtati, ali dok rišeš prođe te želja, pa se nastaviš baviti artom, a one divljaju po stanu, razbijaju suđe, proklinju ti majku, ženu i djecu jer su ostale uskraćene za vaginalni orgazam.
Pokucao sam i njen se pićić rastvorio poput majskog tulipana.
Ujahao sam u lakom galopu i pošao imbecilnom stazom požude kroz aleju palmi u grad Johansson na dokovima Magreba i bio kraljevski dočekan: zahorile su trube, zagrmjeli timpani, netko je tresnuo o veliki kineski gong, mješoviti zbor zapjevao je Carminu Buranu, a razdragana je gomila s oduševljenjem klicala: Ave Cezare! Dobro nam došao!
Još bolje vas našao!
Radio sam sve u šesnaest. Znoj mi je kapao sa nosa.
- Tko te najbolje kara – pljesnuo sam ju po dupetu.
- Oh, ti! Ti tatice!
- Bolje i od Seana Penna?
- I od njega!
- I od onog blesana, Raynoldsa?
- Aaahhhhhhh, da!
Okinuo sam – jednom, dvaput, triput... Kada sam počeo brizgati nisam više mogao stati... (četiri, pet, šest, sedam)... brizgao sam... (osam, devet, deset, jedanaest)... brizgao... (dvanaest, trinaest, četrnaest...) pulsirao u njenoj vreloj, proždirućoj, svesažimajućoj, utrobi... (petnaest šesnaest, sedamnaest, osamnaest...) punio sam ju kao božićnu puricu. Bio sam nepresušno vrelo sperme, nositelj vječnog života, Zeus glavom i bradom...(pedeset i devet...) Počela me hvatati blaga vrtoglavica. Opružio sam se na tlu, a penis mi je i dalje stršao do neba u najtvrđoj erekciji ikad. Gubio sam snagu, sistolički i dijastolički tlak opasno su se izjednačili, uskoro me obuzela nemoć. To je dakle to, umrijet ću od prekomjerne ejakulacije, pomislio sam. Bože kakav kraj, bogovi su se iskenjali po meni. Majku će šlog strefiti. Već sam vidio vijesticu u novinama:
Meister Huc (38), samozatajni bloger i još samozatajniji slikar, nađen u maksimirskoj šumi mrtav. Tijelo introvertnog umjetnika bilo je dehidrirano i prekriveno neviđenom količinom sperme. Glasnogovornica PU Zagrebačke, Marina Fuk, kaže kako se sumnja da je u pitanju obred inicijacije u tajno društvo homoseksualaca Rozi Križ, koji je iz nekog razloga krenuo po zlu. Kriminalistička obrada u tijeku.
(…osamdeset i devet...) Vid mi se maglio, svijest sužavala na ušicu igle. Bio je posljednji trenutak da se izvučem iz klopke. Uložio sam nevjerojatnu snagu volje da promijenim scenu. Bila je to skoro pa naučna fantastika jer sada je i Scarlett svršavala.
... ahhhhh, fuck me, yeah, yeah, oh yeah...
Dakle, sa nevjerojatnom snagom volje upriličio sam susret dvaju vrsnih pjesnika – ali na kakav sramotan, blasfemičan način. Sotono! Bezbožniče! uzviknut će Sven. Vjeruj mi prijatelju, bio je to jedini način!
Whitman iz 1844. bio je na koljenima i ustima je prebirao Ginsbergovo desno jaje. Ginsberg je pred velikim radijskim mikrofonom iz 64-te, na kojem je nekada pjevao Dylan, čitao Howl. Iza njega na red je čekao Corso i još nekolicina mornara, također iz 1844.
Scarlett se udaljavala, čuo sam kako vrišti dvije ulice dalje
- ... fuck me... fuck me.... ye-ye....
Corso je u ruci držao poemu. Merriage. I Howl i Merriage bile su dugačke poeme. Mučan prizor je potrajao.
Potom su na red došli mornari. Sa mornarima sam već lakše izašao na kraj. Oni nisu nosili auru artističke svetosti.
Prvi je izvadio kitu i ... a znate već... turnuo je u usta starom pjesniku. Kada je obavio posao drugi mornar je rekao
- Iman i ja jednu pismu. Zapiva bi ako more...
Beat pjesnici nisu imali ništa protiv. Whitman iz 1844 nije imao ništa protiv. Mornari iz iste godine nisu imali ništa protiv.
- To je pisma mog dide Nedjeljka – rekao je mornar pojasnivši – dida Nedjeljko bija je pučki pisnik.
- Da čujemo – razveselio se Ginsberg uvijek raspoložen za pop art.
Kad je barba, kad je barba
PAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
niz ška-
li–
neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.......
- Ha, ha – jesam vas, nasmijao se mornar. – Nije to ta pisma... To je pisma od klape Škambi. Ova je od dida Nedjeljka:
Imal jesem jednu staru babu (babu),
pa sam si je vodil ja v cirkvu (cirkvu).
Pred oltarom čučne ti se ona (ona),
pa ispusti jedno dva-tri tona (tona).
Ja je heznem po njezinoj tikvi (tikvi),
kaj buš baba prdela v cirkvi (cirkvi).
Ona reče, oh pardon,
pa ispusti još jen ton.
To me je lansiralo natrag u stvarnost.
Vid mi se polako izoštrio, svijest je ponovo postala širokokutna. Pimpek je počivao u miru milovan blagim proljetnim povjetarcem. Na nebu su osvanule prve zvijezde.
Bio je pravi trenutak da se zapitam što se to kvragu, zbiva.
(nastavlja se...)
muzika za ugođaj: Radiohead, No Surprises
Post je objavljen 24.01.2013. u 13:15 sati.