VULGARNE ELITE
Neugodno mi je bio slušati proteklih tjedana ove svađe oko zdravstvenog odgoja. Toliko vulgarnosti, netrpeljivosti, mržnje, provociranja, izrugivanja, izvrtanja, jeftinih dosjetki, uvreda odavno nisam čuo. I to su obje strane iste, obje su jednako vulgarne, isključive, netolerantne; i crkvena konzervativna strana i vladina, liberalna strana.
Sramota je tim veća što su to glavni predstavnici naših elita, obrazovani ljudi, ljudi s fakultetima i nekakvim ugledom u društvu. Nisu to nepismene neobrazovane mase, već sve neki biskupi, ministri, profesori, razni drugi angažirani intelektualci.
Jesu li te rasprave proteklih tjedana razina na kojoj bi naše intelektualne elite trebale raspravljati? Premalo je tu bilo onih koji su zadržali neku razinu pristojnosti i objektivnosti.
A za sve što ne valja kod nas se optužuju neobrazovane mase građana, oni su krivi za sve probleme. Oni se zamaraju trivijalnim stvarima dok zemlja tone u sve veću krizu. Oni, neobrazovani, su ti zbog kojih naše elite ne mogu zemlju dovest u blagostanje. Ili nam se barem tako govori.
Kad pogledamo što su to naše intelektualne, političke i duhovne elite radile proteklih tjedana ne može a da nam ne padne na pamet da možda nisu kod nas problem oni neobrazovani, oni bez fakulteta. Možda su baš te elite problem. Možda one nisu ništa bolje od drugih, nego ispada da su još i gore.
Koliko puta su se samo žalili ti naši intelektualci, učeni ekonomisti i drugi znalci na narod koji je zabrljao ovo i ono i koji ih ne razumije, ali na ovom se primjeru vidi sva vulgarnost i plitkost naših elita. A to što pljuju po građanima je samo dio svakodnevne taktike vrijeđanja, izrugivanja i ponižavanja onih koje ne smatraju svojima, spadali oni u obrazovane ili neobrazovane.
Državu i gospodarstvo i medije i obrazovanje u velikoj većini drže oni obrazovani. Državu su vodili i vode doktori, pravnici, ,magistri, inženjeri, a ne neuki svijet. U njihovim je rukama i zakondavstvo i materijalna bogatstva zemlje. Dokle će se vaditi na ostale građane.
Ako se smatraju kompetentnim za raspravu o zdravstvenom odgoju i ako tu misle prosvjetiteljski djelovati zašto to ne rade i na drugim područjima? Zašto se onda tako prosvjetiteljski ne angažiraju npr. u području medija nego loš sadržaj pravdaju lošim ukusom građana. A ljudi s fakultetima upravljaju medijima oni određuju što će se gledati i čitati, zašto se tu ne angažiraju i ne prosvjetljuju nas.
ŠTO TRAŽI CRKVA, A ŠTO LIBERALI
Liberalna strana traži da je zdravstveni odgoj djece obvezan i da se provodi kroz državni školski sustav, dok Crkva traži prava pojedinaca da s obzirom na njihova uvjerenja ne moraju slušati državno propisan program zdravstvenog odgoja.
Pa nije li to zanimljivo da liberali traže da država provodi odgoj, da se ona kroz svoje institucije tu angažira. I to traže baš ti liberali, koji žele slabu državu, koji su spremni stalno pljucati po državi i tome kako je nesposobna i ništa državno ne valja. Oni što su se izrugivali studentima koji su tražili pravo na besplatno obrazovanje odjednom misle da je država dužna obrazovati. Oni što se stalno žale da ne žele plaćati tuđe troškove, tuđe mirovine, tuđe liječenje, da to treba svak za sebe rješavati, odjednom im je baš napeto da se novcem od poreza zdravstveno obrazuje djecu.
A isto tako Crkva koja se uvijek zalaže za poštivanje države i drugih institucija, gdje se pojedinac podvrgava pravilima i zakonima raznih organizacija sad traži individualizaciju i prava da pojedinac sam odlučuje što i kako želi.
Crkva zapravo ne traži zabranu zdravstvenog odgoja već, slobodu izbora da oni koji hoće uče prema uvjerenjima i pravilima koje zastupa njihova religija.
Ali zar nije priča o slobodi izbora u biti priča liberalne strane, oni se pozivaju na slobodu izbora. Uostalom bi li Crkva dala slobodu izbora u pogledu abortusa? Tu su protiv slobode izbora.
A liberali ne žele u pogledu zdravstvenog odgoja nikakve slobode izbora.
I što tu imamo, imamo Crkvu koja je za slobodu izbora kod zdravstvenog odgoja, a protiv u vezi s abortusom; dok su liberali protiv slobode izbora kod zdravstvenog odgoja, a za slobodu izbora u vezi s abortusom.
I što je onda u stvari sloboda izbora nego sloboda da bude po tvome. Sloboda da drugima namećeš svoju volju.
Tu vidimo da je i pitanje jake države ili slabe države i pitanje slobode izbora tek priča kojom se želi nametnuti svoj stav i da to dvoje svaka strana koristi prema potrebi.
SLOBODE
Ovo nametanje svoje volje kroz priču o slobodi izbora može biti čak i gore od politike „tko jači taj tlači“.
Jer ako netko otvoreno radi po svome, otvoreno nameće svoju volju tada znamo i tko je krivac ako pođe nešto u krivom smjeru, od koga tražiti odgovornost. Imaš vlast, ali i obaveze koje iz toga proizlaze i također odgovaraš za posljedice svoga djelovanja.
Sloboda izbora može biti puno gora jer se nameće ideja da smo svi mi imali izbor što napraviti i da je krivca na nama jer smo napravili krive izbore. Znači ne samo da nemaš slobodu odlučivanja, već ti se još i nameće osjećaj krivice i obaveza za plaćanje grešaka, ako stvari krenu u pogrešnom smjeru.
Pogledajmo kako se samo izigrava volja građana, vlade rade suprotno od onoga što su obećale, ignoriraju volju građana da se o nekim važnim stvarima provedu referendumi ili ponavljaju referendume sve dok građani ne naprave „pravi izbor“. Nema tu ni slobode, ni izbora to je tek privid, ali kroz priču o slobodi izbora vladajuće elite lakše skreću pozornost sa sebe i nameću odgovornost i krivnju građanima, jer su oni krivi, jer su oni krivo birali.
Ovo dovodi do toga da elite imaju slobodu bez odgovornost, a mi ostali odgovornost bez slobode.
OBJEKT POLITIKE
Kao i puno puta do sada oni na vrhu se svađaju i raspravljaju o tome što i kako bi trebali raditi ostali građani zemlje bez da se tu puno pita same građane i da ih se uključuje u raspravu.
Učitelji, djeca i njihovi roditelji koji će na kraju snositi i posljedice odluka vladajućih su tek objekt politike, njih se nema što puno pitati. Kao što se građane ne pita ni oko drugih stvari koje će odlučiti o njihovim životima i budućoj perspektivi.
Vladajuće elite su među sobom podijelile plijen, novce građana koji su skupljeni putem poreza i zaduživanjem u naše ime i na naš račun. Namirili su se i biskupi i ministri i razni umjetnici i intelektualci što vise na proračunu. A nakon što su podijeljeni novci građana vrijeme je da se odluči što s njihovom djecom i što ti rađani moraju misliti o pojedinim stvarima i tu je nastala svađa. Tu se trebaju odgovoriti oko toga tko ima pravo nametati građanima svoju ideologiju, koga se mora slušati, ali oko para tu nije bilo problema, tu se ne izlazi u javnost.
Kad se dijele naše pare ne gade se biskupi političarima ni političari biskupima, tu vlada tolerantan i otvoren dijalog i može se biti široke ruke kad se dijele naše pare.
Ovo današnje stanje u društvu sve više liči na apsolutizam, na borbu prosvijećenog apsolutizma i neprosvijećenog apsolutizma. Mogu se ljudima sviđati napredne ideje koje liberalna strana želi progurati, ali tu je ipak priča o apsolutizmu koji nameće svoje odluke građanima prema kojima se sve više odnosi kao prema svojim podanicima i čije želje i mišljenja su sve manje bitni.
A to baš i nije najsretnije rješenje jer sve posljedice ovih gore na kraju moraju pokusati građani. Sve krive odluke u politici se na kraju prelamaju preko leđa građana. I tko su ustvari ti koji toliko napeto razglabaju o djeci i odgoju i njihovom zdravlju i moralu i slobodama?
Je su to možda oni biskupi koji su okrenuli glavu na patnje žrtava popova pedofila, raznih Čučeka i Ivanova? Je li to njima stvarno stalo do djece, koju su samu ostavili s njihovim obiteljima da se muče s nesrećom i da žive svoju muku i jad bez isprike, bez da išta poprave.
Ljudi nisu zvijeri što žive sami u šumi i ta djeca za čije se zdravlje toliko brinu političari žive u obiteljima i to i u onima gdje ljudi ostaju bez posla i bez doma i gdje ih guše razne brige. Zar ti političari i liberalni mislioci koji misle da problemi seljaka i radnika propalih tvornica nisu nešto što je posao Vlade, da pljačkaška politika banaka prema građanima nije nešto gdje država treba intervenirati, koji sa svojom doktrinom osobne odgovornosti i priče da svak mora odgovarati za svoje ponašanja i dugove, zar ne vide da se nesreća i muka pojedinca odražava na čitavu obitelj pa i na djecu do koje im je tako stalo. Ne izbacuju iz stana samo onoga tko ne može plaćati kredit već cijelu njegovu obitelj.
Hoće il i ako se kiksa sa zdravstvenim odgojem greške opet plaćati građani; djeca, učitelji i roditelji kao i uvijek? Hoće li oni opet biti krivi i odgovorni za neuspjeh. Oni nad kojima se zakoni provode, a koje se ništa ne pita.
ŠIRA SLIKA
Pogledajmo i malo širu sliku. Što se događa u društvu i kakve druge politike vodi Vlada. S jedne strane uvodi se zdravstveni odgoj i priča o važnosti brige za zdravlje, a s druge strane zdravstveni sustav se sve više privatizira, smanjuju se prava na zdravstvenu zaštitu građanima, liječenje postaje sve skuplje i sve nedostupnije građanima.
Gdje je tu onda briga , gdje su tu liberali da naglase važnost države u zdravlju djece.
Sad, mogao bi netko reći da je to dvoje nelogično, ali nije. Jer Vlada se ne želi brinuti o zdravlju građana, to bi ostavila pojedincima i privatnom sektoru. Tu želi biti slobodna od bilo kakvih odgovornosti i obaveza u smislu zdravlja građana.
Zato se zdravstveni odgoj baš fino uklapa u politiku Vlade. Zdravstveni odgoj je tu ne da bi se povećala obaveza države u skrbi o zdravlju građana već suprotno. Ne samo da Vlada želi biti slobodna od odgovornosti za zdravlje građana, nego se želi osloboditi i bilo kakve odgovornosti da građane nije upozorila na važnost očuvanja zdravlja i kako biti odgovoran prema svom i tuđem zdravlju i voditi zdrav život.
I to se provodi na vrlo jeftin način kroz nastavu, ali bez izdvajanja većih financijskih sredstava i zapošljavanja novih učitelja. Eto sad znate zašto je zdravstveni odgoj važan.
To je ta naša sloboda. Jedni dobivaju slobodu od brige o zdravstvenom sustavu zemlje, a drugima obaveza da se brinu o zdravlju bez mogućnosti da utječu na zdravstvenu politiku zemlje i promjene u zdravstvenom sustavu. Jednima sloboda bez odgovornosti drugima odgovornost bez slobode.
PROSTOR SLOBODE
Također kad gledamo na neke napredne stvari koja vlada želi uvesti. Ono što bi mogli vidjeti kako proširenje prostora sloboda, davanja novog prostora slobode, to isto treba gledati kroz širu sliku u kojoj te nove slobode i prava ne znače automatski da se širi prostor slobode. Ono što imamo jest da je taj novi prostor osobnih sloboda ono što se ljudima daje dok se istovremeno mnoge druge slobode smanjuju ili čak ukidaju.
Građanske, ekonomske, političke slobode sve se više smanjuju.
Ako je vlada proeuropska i liberalna to ne mora automatski značiti i da je nešto puno demokratska. To možemo vidjeti i u EU gdje na vlast dolaze neizabrani ljudi , izigrava se volja građana, pogoduje se krupnom kapitalu na štetu građana, provode se referendumi dok građani ne donesu „pravi izbor“...
Tako usporedno s osobnim slobodama, prava i slobode na zdravstveno osiguranje, školovanje , sudjelovanje u političkom život, odlučivanju o stvarima bitnim za zemlju postaju sve manja i sve uži krug političkih i ekonomskih elita o njima odlučuje. U skobu banke i građana, korporaciJa i građana vlast staje na stranu banaka i korporacija. Privatni interes je ispred javnog interesa.
Zato su i spremni boriti se za prava raznih manjina. Što njih briga jesi li crn, žuti ili bijeli, je si li ateist ili vjernik, ako nemaš para nema ti ni školovanja i liječenja.
Diskriminacija se sad vrši na imovinskoj osnovi. Tko nema para teško će se školovati i uzdići na pozicije u kojima može sudjelovati u kreiranju politike i društvenog života. Novac je taj koji isključuje, koji diskriminira, a ne rasna, vjerska ili spolna orijentacija.
Dakle, nemamo tu širenje područja slobode, više slobode, dodavanje novih starima, već reduciranje slobode na uski krug osobnih sloboda u pogledu vjere, rase, spola i nekih drugih osobnih uvjerenja.
KRUG KREDOM
Kad je došao na položaj ministra Jovanović je nešto pričao o prilagođavanju školskog sustava potrebama tržišta. I što su napravili? je li zdravstveni odgoj odgovor na zahtjeve tržišta? Je li ovo sa zdravstvenim odgojem priznanje poraza? Gdje je tu perspektiva u školovanju, je su li to postali svjesni da djeci ne mogu dati nikakvu perspektivu u zapošljavanju pa će ih eto barem malo podučiti o zdravlju, a i škola postaje prostor za promoviranje ideologije kroz zdravstveni i građanski odgoj. Kad već neće pružiti dobar zdravstveni sustav i građanske slobode barem će malo pričati o tome.
I ovaj sukob s crkvom je prije svega ideološki sukob. Baš briga i jedne i druge i za djecu i za njihovo zdravlje i za njihov odgoj. Tko se to javlja?
Predstavnici Crkve koja štiti pedofile. Štiti ona svoj interes, a ne djecu i njihovo zdravlje i njihov ispravan odgoj.
I tko li je to išao u posjetu kardinalu? Nije li Karamarko bio ministar u vladi koja je zatvarala rodilišta i ukidala dječju bolnicu, baš se vidi da je zabrinut za sudbinu djece i njihova zdravlja.
A tek sadašnja vlada koja smanjuje materijalna sredstva za škole i plaće profesorima. To se vidi koliko im je stalo do djece i onih koji ih odgajaju. Smanjuju li možda plaće sebi, smanjuju li sebi putne troškove ili bi to bila jeftina demagogija.
Ovo je znači sukob koji se prelama preko pitanja odgoja i preko djece i teško da će ijedna strana prihvatiti poraz, vjerojatno će prvom prilikom oni koji izgube mijenjati pravila i način provođenja zdravstvenog odgoja, staviti će da bude po njihovu isto kao što se svaki put kod nas kad se promijeni vlast mijenjaju i zakoni i pravila i ljudi.
Nema tu puno dijaloga, tolerancije, demokratskih procesa. Tko je na vlasti radi što hoće.
A sve se to prelama na svima nama, sve to trga i iscrpljuje i zemlju i građane i djecu "do koje im je toliko stalo".
I Vlada i Crkva imaju i ljude i resurse i podrške raznih udruga i razne druge mogućnosti da izraze svoj stav, bilo kroz institucije, bilo putem medija ili na neke druge načine. A možda najbolji primjer i odgoj i pouku bi dali da sami vode zdrav život i odgovorno se odnose prema svojem i tuđem zdravlju.
U Brechtovom "Kavkaskom krugu kredom" biološka majka i pomajka se sude oko djeteta. Sudac određuje da se na tlu nacrta krug kredom i u taj krug stavi dijete, a zatim kaže ženama da će dijete dobiti ona koja ga povuče iz kruga sebi. Pomajka koja istinski voli dijete pušta ga jer ga ne želi rastrgati, ne želi da dijete pati. Sudac joj dodjeljuje skrb nad djetetom jer je ona pokazala istinsku majčinsku ljubav.
U Hrvatskom krugu kredom dvije strane se bore oko djeteta u krugu, ali kod nas nažalost nema majke koja bi imala milosti prema djetetu, i jedni i drugi vuku i trgaju na svoju stranu.
Ne popušta ni jedan, a zašto i bi kad je to njihovo pravo i izbor, i oni su pobijedili, i njima je vjera odredila, i oni su predstavnici napretka, i oni su za tradiciju, i oni, i njima, i za njih, jer njima treba i po njihovu, njima, njima, i za njih...
I dok tako trgaju i razdiru ne vide da bi uskoro moglo biti da neće imati koga odgajati.
Samo tuga ostaje
Post je objavljen 22.01.2013. u 17:08 sati.