Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/espadrila

Marketing

A Rush of Blood To The Head

Vjernik sam. I podržavam zdravstveni odgoj-u potpunosti.

Čini mi se da je bitno to odmah reći, iako nisam sretna što tako započinjem tekst.

Što to znači da sam vjernik? Ne znam što znači za druge, za mene znači da vjerujem u cijelu priču o djetešcu u jaslicama i poruci koju nam pokušava (još uvijek) prenijeti, slavim Božić i Uskrs, imam 8 godina vjeronauka ne samo u biografiji već i u glavi i srcu.

Istovremeno, postoje stvari u okviru moje crkve, ali i drugih crkava, sa kojima imam problem. Ne mali problem. Vjerujem u ženino pravo da bira. Ne osuđujem pobačaj i svakako sam za to da bude legalan.
Voljela bih da postoje i žene svećenici.
Vjerujem da je Ljubav smisao postojanja. To su me naučili na vjeronauku. Vjerujem da Ljubav postoji između ljudi istoga spola i da homoseksualnost nije bolest.

Smeta mi nedostatak truda da budemo ljudi; u autobusu, u vezi, u obitelji, na poslu. Svrstavamo se u grupice, tabore, plemena i sa prezirom gledamo preko barikade u drugu grupicu, tabor, pleme. Ne samo da se svrstavamo već se time i ponosimo – kao da je za pohvalu što ne razumiješ drukčijega od sebe.

Mišljenja nam formiraju novinari koji imaju cijenu, neovisni umjetnici koji su suviše frustrirani da bi širili dobro i slavne osobe koje su izgubile dodir sa stvarnim životom. Skup naših uvjerenja češće je odraz naših životnih neuspjeha nego pobjede nad svojim nedostacima i istinske borbe da od sebe napravimo bolje ljude. Ako tome pribrojimo memoriju zlatne ribice, dobijamo rezultat uvijek istog ponašanja i, kako TBF jednom reče, plemenskog stupnja razvoja.

Tjednima me sustavno zlostavlja i jedna i druga strana. Pokušavala sam u božićno vrijeme naći lijep tekst o blagdanima, neku ideju koja bi me nosila u Novu Godinu i koja bi nas sve barem nakratko ujedinila – jer dobra misao je uvijek dobra i potrebna, nebitno je li došla od svećenika, hodže, rabina ili ateista. Bezuspješno.
Prvih dana nisam obraćala pažnju. Zatim sam malo dublje zavirila u program zdravstvenog odgoja, tek da vidim da zaista mislim ono što mislim. Zatim sam osjetila iziritiranost jer su mi se popišali na Božić, i jedni i drugi. Jučer sam osjetila bijes.

Svjesna sam da smo kao vrsta zaboravili, doduše ne znam da li smo ikada i znali, argumentirano raspravljati. Ako niste ekstremni, niste. Uopće. U prilog tome iznosim interesantan podatak da sam, guglajući pojam “moderate religion”, naišla na najveći opseg mrziteljskih tekstova ikad. Izgleda da je umjerena religioznost gora od najgore kuge, te postoje (zaista su ih tako nazvali) znanstveni tekstovi i dokazi da ta ružna pošast predstavlja smrt religije, vrijeđa ateiste jednako kao i najgori fundamentalizam i općenito zaslužuje da bude priznata kao zločin protiv čovječnosti. Ateisti i vjernici se smjenjuju pišući kako smo zlo, dno i sramota i zaslužujemo prijezir i gađenje. Filmići na youtube-u objašnjavaju zašto umjereni vjernici ne zaslužuju poštovanje. Doslovno.

Ne mogu biti nego umjereni vjernik. Vjerujem svim srcem. Ali tumačim umjereno. Tumačim sukladno svome srcu. Sve što nalaže otpor prema drugome i drukčijem, sve što nalaže da obavezno daš novac nečemu što bi trebalo biti utočište i hram duše, odbijam. Ono što ne radim jest da ne generaliziram. Ne mogu. Moji vjeroučitelji su mi približili sve velike svjetske religije, naučili me meditaciji (da, zaista) i poticali me da sumnjam i preispitujem, ali naglašavali da je najbitnije ludo, djetinje i božanski vjerovati. Ne zbog Crkve, zbog sebe. Život je zaista, barem meni, ljepši kad se prepustiš čudu oko sebe.
Prijezir i gađenje, kažem vam.

Zbog takvih vjeroučitelja, ali i zbog ljudi koji religiji pristupaju puno ozbiljnije ili strože a koje cijenim, kao i zbog elementarnog odgoja, ne dolazi u obzir da se razbacujem terminima poput “klerofašist”. Ako upotrijebite takav izraz, ja vas više ne čujem. Kao što ne čujem ni naše ministre, pomoćnike, biskupe i župnike koji su se sveli na neodgojene i necivilizirane jedinke koje ne pokazuju niti zrnce poštovanja prema svojoj publici. Svojim biračima. Svojoj pastvi. Ili nam možda pokazuju kakva smo publika. Da me ne znam koliko napadaju, kao ženu, vjernikinju, nevjernicu, umjerenog vjernika, lezbijku ili zlatnu ribicu, nemojte me braniti takvim terminima, nikad. Nitko me ne može zastupati i braniti terminima kao što je “nacist”.

Oduvijek me zanimalo kako je u drugim taborima. Ne zato što ne volim svoje. Već zato što me zanimalo kako je u drugim taborima. Ima li tamo neka njihova verzija mene., netko kome smetaju zidovi. Ili tamo ima nešto što bih mogla naučiti. Često se uhvatim kako čitam intervjue ili članke o ljudima koji također zaslužuju onaj isti prijezir i gađenje: katolički svećenik koji se zalagao za jedinstvo svih religija, iranski bivši dopredsjednik i hodža koji se zalaže za prava žena i međureligijski dijalog, najpoznatiji svjetski ateisti koji na interesantan i lijep način razlažu pitanje zašto uopće vjerujemo ili ne vjerujemo. Sa takvim ljudima se osjećam bliskom, i vjerujem da ih svjesno tražim jer mi pružaju osjećaj da smo ipak svi isti, da smo ipak svi jedno, sa istim pitanjima. Uopće mi nije bitno da se slažemo, bitno mi je da se poštujemo, bitno mi je da su naša i različita uvjerenja proizašla iz traženja odgovora na ista pitanja - a religija, ili nedostatak iste, bi trebala pružiti način da shvatimo koliko smo ovisni jedni o drugima i slični u svojim različitostima. Religija koja me odvaja i izdvaja mi ne treba. Jer sva naša uvjerenja, pa tako i religijska, trebala bi raditi na povezivanju i razumijevanju. Zato me ostavite i sa argumentima da se uvijek ratovalo zbog religije. Ratovalo se zbog gluposti, a ona ne diskriminira i ne preferira – svi smo kandidati.

Hranimo se paranojama o “onima drugima” koje nas dovode do situacija i uvjerenja koji su iz moje perspektive jedino tragični: vjernici se žale da više ne mogu biti vjernici (u zemlji u kojoj smo većina?), odbijajući gledati probleme sa kojima se i dio tih istih vjernika nosi (ne samo oni) kao legitimna manjina – rodna, nacionalna i svaka druga. Fascinantno mi je kako smo skočili radi 4 diskutabilna (diskutabilno znači da se o nečemu može diskutirati je li ispravno ili nije) školska sata, dok svakodnevnu diskriminaciju žena i određenih etničkih skupina unutar te iste zemlje u kojoj smo većina promatramo mirno i bez klerofašistoidnih i nacističkih epiteta. Postoje puno veća i bolnija pitanja od 4 školska sata.
S druge strane, ateizam vas ne radi po definiciji intelektualcem, ja nisam papak koji vjeruje u vile i jednoroge dok ste vi skužili svijet. Ateizam vam ne daje za pravo ne poštovati drugoga, malo empatije (iskreno i zainteresirano zanimanje za drugu stranu) bi dobro došlo. I sasvim osobno: ako vaš novopronašli oblik ateizma podrazumijeva da mi više ne čestitate Božić i Uskrs, od srca vam čestitam, kao i grupici iznad. Našli ste svoj tabor.

Ja planiram i dalje ostati izvan, zaslužujući prijezir i gađenje. Imam previše pitanja, a premalo sugovornika. Možda jednog dana shvatimo kako smo, ovakvim slijedom događaja, promašili ceo fudbal.


A potrebno je samo malo nježnosti....i humora:

All the religions are superfunny to me......The story of Jesus makes no sense to me. God sent his only son. Why could God only have one son and why would he have to die? It's just bad writing, really. And it's really terrible in about the second act.
Basically ... out of all the ridiculous religion stories which are greatly, wonderfully ridiculous — the silliest one I've ever heard is, 'Yeah ... there's this big giant universe and it's expanding, it's all gonna collapse on itself and we're all just here just 'cause ... just 'cause'. That, to me, is the most ridiculous explanation ever.

Trey Parker, tvorac South Parka


P.S. ova stranica vam daje pravo ali I odgovornost. Ako ne prepoznate svoju odgovornost, ali se koristite svojim pravom komentiranja, obrisat ću vas bez pardona. Slobodni ste prema takvom mom potezu osjećati prijezir i gađenje.




Vladimir Guteša

Post je objavljen 20.01.2013. u 00:21 sati.