Dana 18. studenoga 1991. godine pao je grad Vukovar od četničke artiljerije i pješadije. Koliko je glavni stožer Republike Hrvatske tu imao svojega udjela pokazat će povijest koju će pisati povjesničari rasterećeni svjetonazornih stega. Pogubno bi za povijest ovih naroda bilo kada bi ju pisao povijesničar tipa Josipa Jurčevića, kojega bi podupirao Andrija Hebrang! Dok se ne promijeni garnitura HDZ-a koja neće biti opterećena obrnutim sustavom vrijednosti humanosti, nećemo saznati ni pravo ratno stanje koje je dovelo do pada Vukovara, Saborskog i ostalih mjesta.
Saborsko je u to doba imalo 890 stanovnika i 320 obiteljskih kuća koje su sve spržene jer su bile drvene, a Vukovar je je tada imao 48.000 stanovnika poprimao urbani oblik srednjovjekovnog, ali i modermog grada i sve su zgrade toga grada bile srušene ili oštećene do 4. kategorije oštećenja. Sjećamo se jedne Vukovarke od desetak godina koja je napisala pismo u školi pod naslovom: „Tko mi je ubio kuću?“ Sjećamo se, naravno, i pjesme četničke: „Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa klaćemo Hrvate“ na čelu s Aleksandrom Vasiljevićem, šefom jugoslavenskog KOS-a! A moramo se sjećati tv snimke kako Hrvati izlaze iz Vukovara, a onaj obrtnik sa štakom i nogom u gipsu morao ubrzati korak. Ti prizori dovoljni su da se osude svi oni pjevači i i svi zločinci koji su tjerali domicilni narod iz svoga grada. Četnici u Vukovaru nisu zaštitili ni bolnicu (!?) od granatiranja, a na Haškom sudu nisu ih tražili dnevnik granatiranja. To je na ovom blogu više puta rečeno.
Sve je ovo „preambula“ za glavnu misao posta; zašto je HTV prikazala Milu Dedakovića na dan pada Vukovara prošle godine u kolicima i u onakvom stanju, a da nije na ekranu upisano da taj prizor nije za gledatelje ispod 40 godina, jer je prizor neprimjeren tim ljudima koji još uvijek obožavaju Franju Tuđmana. Televizijski snimak Mile Dedakovića, zapovjednika obrane grada Vukovara, Hrvata i izučenog vojnika, poštenog čovjeka koji je znao kako obraniti Vukovar, ali uz potrebnu podršku vlasti, sramota je, zločin, hrvatske vlade i Franje Tuđmana. Kada je Dedakovića po nalogu Tuđmana Manolić dao egzekutorima da ga izubijaju zato što je prozvao odgovorne za pad Vukovara, jednom od najčasnijih branitelja uništen je život.
Kada sam na televiziji 1991. godine gledao i slušao Tuđmana kako je opravdavao zlostavljanje Mile Dedakovića kazujući: „Tko može vjerovati oficiru JNA?“, izbrisao sam Tuđmana s popisa, ne samo Hrvata, već i čovjeka. „Tko može vjerovati oficiru JNA?“ postavlja pitanje general JNA koji čin mu je dao Josip Broz!
Mili Dedakoviću, hrabrom vojniku i branitelju Hrvatske Manolićeva služba u RH nije dala govoriti istinu o Vukovaru, jer ga je ucijenila sa stradanjem obitelji. Zbog tog zločina Franje Tuđmana nikada nećemo saznati pravu istinu o Vukovaru, niti o ubojstvu Paradžika, Kraljevića, Reihla Kira, Levara. Nadam se da ta slika nemoći izmiješana s pravednošću Mile Dedakovića, u paklu vječno prati Franju Tuđmana. Tu ne bih svrstao Gojka Šuška, jer to je primitivac koji je izmanipulirao svoj narod u Kanadi i ovdje u Hrvatskoj uživao u blagostanju. Nije čuvao državni pečat, ali je čuvao ustaštvo i HDH. Pomogao je Tuđmanu da Hrvati napuste najhrvatskiji i najbogatiji dio Bosne i Hercegovine, Bosansku Posavinu, i stvoriti Herceg Bosnu u kojoj će Hrvati imati svoju budućnost. Ovakvog scenarija ne bi se dosjetio normalan čovjek koji voli svoj narod, ovome se dosjetio Űbermansch, general JNA Franjo Tuđman. Neka počiva kako je zaslužio.
Crkva se bori oko broja stanica pri umjetnoj oplodnji, ona se bori oko zdravstvenog odgoja u školama, bori se o neradnim nedjeljama, ali nisam primijeto da se bori da radnik dobije plaću, da preko Caritasa pomoć dobiju potrebiti (ovo je podatak iz prve ruke!), a volio bih čuti kada su zadnji puta posjetili obitelj Mile Dedakovića! To njemu vjerojatno ne treba. Ali iz humanosti i poštovanja! Toliko o zločinu.
Ipak sam se odlučio zahvaliti onim čitateljima mojega bloga što su me na vrijeme prijavili policiji radi posta „Otvoreno pismo gospođi Ani“ objevljenog u nedjelju 28. listopada 2012. godine. Taj obavijesni razgovor obavio sam negdje sredinom prosinca prošle godine kada ogulinske ulice nisu bile zatrpane snijegom. Zato sam i mogao pristupiti Policijskoj stanici. Da su me pozvali ovih dana otkako je zapao prvi snijeg ove godine ne bih se mogao odazvati jer se u Policijsku stanicu i pored nje ne može proći. Lijevi nogostup glavne ulice Bernardina Frankopana, naime, prohodan je cijelom ulicom; od Općinskog suda do Hačka, samo cijelom dužinom policijske zgrade nije prošla ralica, onaj kultivator za nogostupe i niti jedna lopata. Mislio sam prije pet dana da policija nema lopata pa nije stigla očistiti nogostup kao njihovi susjedi, ali su za pet dana mogli posuditi bilo što ili rukama napraviti prtinu. Policija je inače plaćena za održavanje reda u gradu i selu pa zapanjuje ovakva slika ispred njihove zgrade. Inače se prema odluci Gradskog vijeća posebno lijeni i neodgovorni stanari ili korisnici zgrade koji ne očiste prostor ispred nje kažnjavaju novčano ili zatvorom, ne znam baš točno! Slikao sam to stanje 19. siječnja 2013. godine i to je ono što je meni nepojmljivo!
Post je objavljen 20.01.2013. u 05:59 sati.