Marketing
La tristesse durera toujours
Probudio sam se u pet. Skuhao sam kavu i odnio je u krevet. Pijuckao sam gledajući dokumentarac o delfinima.
Kada je završio ustao sam i namazao si šnitu maslaca.
Potom sam gledao dokumentarac o žirafama.
Bilo je sedam sati. Spremio sam se i izašao.
Sjeo sam u 3guze i naručio pivo.
Cevćio sam piće s ove strane stakla i promatrao ljude. Žurili su na posao.
Pospana lica, siva lica, zabrinuta lica. Europska lica 21.stoljeća. Gomila ljudi sa sveprisutnim osjećajem krivnje što žive pogrešne živote.
Naručio sam još jedno pivce.
Konobar je bio brz.
«Mladiću», rekoh «već mi 20 godina donosiš pivo, a ja ti ni ime ne znam».
«Miha», reče.
«E, pa Miha, natoči si piće, danas mi rođendan.»
«Zar tako?»
«Jest, prijatelju, 75!»
«75? dobre godine!»
«Godine ništa ne znače ako nisi živio.»
Zazvučalo je mudro iako mi nije bila namjera. Htio sam još dodati: kada je bilo vrijeme, kao u onoj pjesmi Birdsa, postoji vrijeme za sve, za svaku svrhu, pod ovom kapom nebeskom, no preskočio sam to.
Zapravo, rekao sam to tek onako.
«Bogami» složio se.
Miha je otišao za šank i natočio si piće.
«Živio starče», doviknuo je i podigao čašu.
U birc je ušla vrhunska pica.
Odmah sam ju poznao, bila je to gospođa Smrt. Već smo se nekoliko puta susreli.
Sjela je i naručila piće. Martini.
Svi su zurili u nju. Ovakvom komadu nije bilo mjesto u našem ćumezu. Takve pice – što bi rekao Dogger – pripadaju eliti. Naravno, to je zabluda. Ako imaš stila smotat ćeš bilo kojeg pićona. Većinom. Sjećam se kako je gđica L'Amour de la $$$ sa izrazitim čuđenjem rekla: ne mogu vjerovati, znam te svega tri sata, a već znaš više o meni od svih mojih prijatelja! Hajmo se jebati!
Gđa Smrt je nazdravila iz daljine.
Uzvratio sam.
A onda se Miha primio za čuku i srušio na pod.
Minutu kasnije bio je mrtav-ladan.
To je unijelo malo živosti u ovo učmalo mjesto. Ustrčala se ekipa da pozove hitnu.
Gospođa Smrt je ustala i pošla van.
«Vidimo se», rekla je.
«Naravski», rekao sam.
Hitnoj je trebalo neko vrijeme dok je došla.
Albert, Kinki i Tina sami su si natočili piće, dakako, bilo je besplatno.
Odnijeli su Mihino tijelo.
Albert, Kinki i Tina natočili su si još jedno piće.
Gledao sam kroz prozor.
Ljudi su i dalje žurno prolazili. Neki su bili uvjereni da rade nešto od značaja. Trošili su mnogo energije na samozavaravanje. Objavljivali su knjige, radili izložbe, pisali doktorske disertacije, špekulirali na burzi, grabili ministarske fotelje, usklađivali zakone, smišljali auto na električni pogon, smišljali auto na hidrogen, pisali predsjedniku državničke govore, održavali misu za poglavnika...
Sranje! Golo sranje!
Činio ovako ili onako, sve je to samo način da se odsluži kazna u Paklu sa naivno oslikanim kulisama Raja.
«Budite prolaznici», reče Isus.
Dovršio sam piće i izišao u šetnju.
muzika za ugođaj: Billie Holiday, Mean To Me
Post je objavljen 19.01.2013. u 09:22 sati.