Pregled posta

Fragmenti o spolnom odgoju (5) : Masturbacija i znanost

Osnovni dio letka, koji je Hrvatska biskupska konferencija pripremila i masovno dijelila uoči Božića, sastoji se od šest fragmenata, koji počinju riječima "Je li vam svejedno". Prelazimo sad na analizu prvog od njih. Tema koja se tu pokreće, masturbacija, nije nimalo trivijalna, te ćemo je pokušati rasvijetliti s raznih strana.

Odmah ćemo vidjeti ranije opisanu metodu dvostrukog lažiranja:
A) jedna rečenica iz jedne od 15 knjiga preporučene literature za nastavnike citira se kao da je direktan dio Kurikuluma zdravstvenog odgoja, te
B) sama ta rečenica je isčupana iz konteksta i dan joj drugačiji smisao.


Što bi trebali reći roditelji?

Dakle, biskupi pitaju roditelje:

Sve je napisano kao samo jedna rečenica, kao da je "objašnjenje" direktno ponuđeno nastavnicima i stručnim suradnicima u školi kao riječi koje bi trebalo uputiti djeci u razredu.

Međutim, kao što se vidi iz naslova navedene knjižice, ona je namijenjena roditeljima. Autor je stručnjak koji je cijeli život posvetio seksualnoj edukaciji. U knjizi su između ostaloga odgovori na 47 pitanja koja roditelji najčešće postavljaju, a među njima je na prvom mjestu »Kako reagirati kada primijetimo da se naše dijete samozadovoljava?« Riječ je o situaciji koja se vjerojatno u školi neće desiti.

Navedimo potpuni citat iz Kleinove knjige, iz koje su hrvatski biskupi citirali jednu rečenicu. Treba pročitati cjelinu i imati u vidu da se on obraća roditeljima.


Kontekst je, da su roditelji primjetili da se dječak ili djevojčica samozadovoljava. Predložena reakcija vezana je uz konkretnu situaciju. Sigurno je, da se nastavnik u školi neće istim riječima obraćati učenicima u razredu. Tako istrgnuto, to je falsifikat, koji čitatelje letka navodi na krivi put. U kršćanskoj terminologiji, to je "lažno svjedočanstvo", tj. kršenje 8. zapovijedi.

Načelno, je li taj savjet roditeljima, kako da reagiraju u takvoj situaciji, neprihvatljiv? Neki, naravno, mogu reći da o takvim stvarima naprosto ne treba ništa govoriti – praviti se da ne postoje; to je čest pristup. Drugi će reći da je neprihvatljivo da se o tome govori u školi, nego to treba ostaviti roditeljima.

Treći će pak inzistirati da je govoriti o samozadovoljavanju kao prihvatljivoj, čak i pozitivnoj aktivnosti protivno moralnom učenju Rimokatoličke crkve, kako je sadržano u Katehizmu; to ćemo detaljnije prikazati kasnije.


Što zapravo piše u Kurikulumu dravstvenog odgoja

U "Prikazu planiranih nastavnih sadržaja i očekivanih ishoda", za peti razred osnovne škole, predviđeno je da se na satu razrednika u jednom satu obradi tema "Vlastito tijelo u promjenama". Tu se spominje i masturbacija. Željeni ishodi:


Jedan sat, jedna rečenica o spolnosti generalno koja vjerojatno nikome nije sporna, te dvije rečenice o masturbaciji.

K tome bi, u okviru 4. modula zdravstvenog odgoja, kroz razne sadržaje u drugim predmetima, programima i projektima, učenike i učenice petog razreda trebalo osposobiti da prepoznaju promjene (fizičke, spolne i psihičke) koje se događaju u pubertetu, te povezati pojave mjesečnice i i polucije (izbacivanja sperme u snu) sa spolnim sazrijevanjem. To se djeci u petom razredu već događa, ili će im se uskoro početi događati.

Takve stvari i danas su, barem djelomično, u programu biologije. Crkva tu vjerojatno nema posebnih moralnih zamjerki, ali sigurno se kod dijela roditelja i drugih ljudi pojavljuje isti stav, da nitko van roditeljskog doma o takvim delikatnim temama ne bi smio s djecom pričati.


Sastavni dio ljudske spolnosti

Protivnici spolnoga odgoja postavili su mrežno sjedište zdravstveniodgoj.com, na kojem je objavljen i članak Hrvoje Vargić: "Znanost i masturbacija", 3.01.2013. Autor želi govoriti sa znanstvenog gledišta, i to čak, neobično pretenciozno, u ime Znanosti, s velikim slovom "Z" (a autore Kurikuluma označava sa ljudi koji se nazivaju znanstvenicima). On poriče ono, što izgleda da bi svatko razuman morao prihvatiti, da masturbacija jest "sastavni dio ljudske spolnosti" (pa se onda diskutira, je li dobar ili loš dio).

On to čini na taj način, da rečenicu o empiriji transponira u metafizičku raspravu o suštinama u Platonovom smislu, pa inzistira da bi pojmovnom analizom trebalo tek dokazati da je pojam "masturbacija" supsumiran pojmu "spolnost". On tvrdi da »ne možemo određeno seksualno ponašanje nazivati sastavnim dijelom ljudske spolnosti samo zato jer ga neki ljudi prakticiraju«. Ali možemo, i to činimo, jednostavno konstatirajući opažljivu činjenicu. Pita također: jesu li sadomazohizam, nekrofilija isl. također sastavni djelovi ljudske spolnosti? Da, naravno da jesu, ali o njima nećemo govoriti mladoj djeci, nego, eventualno, tek u višim razredima gimnazije.

U daljem pokušaju pojmovne analize, autor brka pojmove "normalno" i "normativno": zamišlja, ako se djeci kaže da je masturbacija normalna, da to znači i "obvezna". Naravno, nije tako. Jedan priručnik za mlade kaže: »Suvremena su istraživanja pokazala da masturbiraju — odnosno, da su u mladosti masturbirali — gotovo svi muškarci, a isto tako i tri četvrtine odraslih spolno iskusnih žena. (...) S druge strane, nemojte misliti da ste na neki način nenormalni ako još niste pokušali masturbirati, to jest ako niste osjetili potrebu da sami sebe spolno zadovoljite.« (L. Bundgaard: "Seksološki savjetnik za mlade", Zagreb: Prosvjeda, 1995., 4. izdanje, str. 33-34)


Znanost 18. i 19. stoljeća: "Masturbacijsko ludilo"

Drugi dio sadržaja, kojeg bi trebalo obraditi u okviru jednog sata nastavnika u petom razredu, jest objasniti pogrešnost nekadašnjih vjerovanja o štetnosti masturbacije. Tu se ne radi o religijskom učenju o moralnoj neprihvatljivosti, nego o tvrdnjama o štetnosti za fizičko i mentalno zdravlje.



Iako je i u ranijim stoljećima samozadovoljavanje bilo moralno osuđivano, tek u 18. stoljeću javila se teza da je ono štetno za zdravlje. Kršćanske crkve su sa zadovoljstvom prihvatile to učenje, ali ga nisu stvorile, iako je kršćanska moralna osuda očito djelovala na liječnike i druge intelektualce. To su mišljenje prihvatili i prosvjetitelji kao Diderot i Rousseau; potonji je gnušanje nad samim sobom detaljno opisao u svojim "Ispovijestima". (Morus [Richard Lewinsohn]: "Historija seksualnosti", Zagreb: Naprijed, 1967., str. 226-229; Friedman, str. 85; Jean Jacques Rousseau: "ispovijesti", Zagreb: Školska knjiga ,1999.).

Na hrvatskom jeziku, postoji dobar pregled te problematike u knjizi V. Bullough i B. Bullough: "Seksualni stavovi : Mitovi i činjenice", Zagreb: Naklada Ljevak, 2011. (poglavlje 4, str. 75-96). Također mnoštvo podataka donosi knjiga David M. Friedman: "Glava za sebe : Kulturna povijest penisa", Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2005, str. 83-97. Znanstvenici 18. stoljeća polazili su od teze »da je dobro zdravlje rezultat svojevrsne ravnoteže koja se može poremetiti stanovitim aktivnostima što uzrukuju iscrpljivanje tijela (...) lakoumno trošenje sjemena može rezultirati sve većom slabošću, pa čak i ludilom.« (Bullough, str. 79) Tvrdilo se da masturbacija kod djece vodi do oslabljivanja probavnog i dišnog sustava, neplodnosti, tumora, gonoreje, prijapizma, niskog rasta, iskrivljenje kičme, tuberkuloze itd., te do izbjegavanja društva, nemara u higijeni, sporosti uma i konačno bespovratnog propadanja živčanog sustava s najgorim ishodom u sljepilu, idiotizmu, ludilu i smrti.

Ključni autor, koji je formulirao učenje o štetnosti masturbacije, bio je vrlo cijenjeni francuski liječnik M. Tissot u knjizi "Onanizam", objavljenoj 1758.; Knjiga je ubrzo bila prevedena na engleski, njemački i talijanski, te doživjela niz izdanja sve do kraja 19. stoljeća. On je »unio u medicinu Augustinov pogled na seks, pretvorivši ono što je bilo grijeh u uzročni faktor bolesti«. (Bullough, str. 80) »Umjesto da svoju osudu temelji na moralnim i vjerskim zasadama, Tissot nudi znanstvena objašnjenja za zlo masturbacije. Prema Tissotu, korijen problema je "pretjerano i neprirodno" trošenje sjemena i popratno gubljenje energije.« (P. Abramson i S. Pinkerton: "O užitku : Razmišljanja o naravi ljudske spolnosti", Zagreb, 1998., str. 185) »Kulturno se značenje sjemena time revolucionarno preokrenulo od nečeg zlog ka nečemu dragocjenom.« (Friedman, str. 86)


Strah od rasipanja



Strah od gubitka muškoga sjemena, što mu oduzima mušku snagu, prisutan je u raznim kulturama. Žena koja masturbira, pak, time ugrožava svoju ženskost, a povećavanjem pohote ugrožava i muškarca. Ovdje je izražen jezikom znanosti, a to je povezano i s razvojem kapitalističkog mentaliteta: muškarac ne smije rasipati svoje snage, koje su mu potrebne da bi bio produktivan u ekonomiji i gazda u kući. (Abramson i Pinkerton, str. 186-189; Morus, str. 284)
Učenje o masturbaciji kao jednom od uzroka ludila, brojnih drugih bolesti, homoseksualizma i drugih seksualnih perverzija, bilo je masovno prihvaćeno tijekom XIX. st.. Osobito se naglašavalo kako je štetna kod mladih ljudi, koji su još u razvoju. Njemački psihijatar R. F. von Krafft-Ebing, najvažniji proučavatelj seksa prije S. Freuda, pisao je u svojoj knjizi "Psychopathia Sexualis" da masturbacija »uništava rascvjetan miomirisni pupoljak ljepote i ostavlja samo sirovu, životinjsku žudnju za spolnim užitkom. Ako tako iskvaren pojedinac dosegne zrelu dob, manjka mu onaj estetski, uzoran, čist i slobodan nagon koji ga privlači drugom spolu. (...) Taj defekt nepovoljno utječe na moral, karakter, maštu, osjećaje i nagone mladog masturbatora ili masturbatorice (...) No, preuranjen i izopačen seksualni užitak ne škodi samo umu, nego i tijelu (...)« (cit. u Bullough, str. 83-84)

Kako je pak XIX stoljeće obilježeno spektakularnim razvojem tehnike, na tržištu su se pojavili razni izumi, koji su zabrinutim roditeljima nudili mogućnost da svojoj djeci onemoguće da dodiruju genitalije, ili dizale uzbunu ako dječak dobije erekciju: krletke, koje bi se natakle na spolne organe; "pojasevi nevinosti" za dječake i djevojčice; remen koji bi se svezao oko penisa, sa šiljcima okrenutim prema unutra, koji se zabijaju u meso prilikom erekcije; naprednija varijanta uključivala je da se prilikom erekcije zatvara strujni krug i u "pacijentov" organizam šalje elektrošok; u humanijoj varijanti, erekcija izaziva zvonjenje zvonca, da alarmira roditelje.

Za teže slučajeve, koristila se kauterizacija (spaljivanje tkiva) muškog penisa i ženskog klitorisa, te konačno i potpuno uklanjanje klitorisa i kastracija muškaraca. (Bullough, str. 88-90; Morus, str. 284; Friedman, str. 87)

Zanimljivo je da je "higijensko" obrezivanje muške novorođenčadi (cirkumcizija) u SAD i danas gotovo obvezno zato, što su ga liječnici od kraja XIX. st. promovirali radi prevencije masturbacije. Pedijatar J. P. Webster je 1875, tri desetljeća prije Freuda, iznosi da djeca do druge godine često razvijaju naviku masturbacije. (Friedman, str. 89-90; Bullough, str. 88-89) Iako se pokazalo da se željeni učinak ne postiže, običaj je ostao, usprkos tvrdnjama da donosi više štete nego koristi. (vidi npr. Karen Ericksen Paige: The Ritual of Circumcision


Pedofilija prihvatljivija od masturbacije?

Metode za smirivanje malih masturbanata nisu, ipak, uvijek bile tako mučne. »Dok je u viktorijanskoj Engleskoj bilo posve prihvatljivo da dadilja ili njegovateljica utiša muško dojenče uzimajući u usta njegov penis, danas bi se takvo ponašanje tretiralo kao oblik seksualnog zlostavljanja.« (Abramson i Pinkerton, str. 147) O takvom slučaju, koji je doveo do seksualnih problema u odrasloj dobi, piše psihoterapeut Pavao Brajša u knjizi "Spolnost, dijete, škola", Zagreb: Školske novine, 1994. Kućna pomoćnica, »priprosta djevojka sa sela«, koja se brinula o dječaku, prilikom kupanja mu je često govorila da će mu penis ostati uvijek mali, ako ne bude dobar; istovremeno se »igrala« s penisom, tetošila ga i tepala mu, pri čemu je dobivao erekciju. (Brajša, str. 68) Takvu mješavinu ugode i prijetnje u odnosu sa služavkom doživio je i S. Freud kao dječak. (Friedman, str. 150)

Neki povijesni zapisi, o običajima nižih klasa kao i kraljeva, ukazuju pak da su kroz duga stoljeća takve igre odraslih s tijelima i spolovilom djece bile uobičajene. (Yvonne Knibiehler: "Seksualnost kroz povijest", Zagreb: AGM, 2004, str. 25-26) Ne samo igre, nego i spolni odnos i silovanje bili su čak i preporučivani. »Kad je netko bio impotentan, depresivan, ili imao spolnu bolest, liječnici bi mu propisali spolni odnos s djetetom. Sve do kraja devetnaestog stoljeća, muškace dovedene u Old Bailey (centralni krivični sud Velike Britanije, op. prev.) zbog silovanja djevojčica oslobađalo se jer su "vjerovali da su se time liječili od spolne bolesti". Silovanje djevica bilo je posebno djelotvorno protiv impotencije i depresije.« (Lloyd deMause: "Povijest zlostavljanja djece - 2. dio; izvorno objavljeno u The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998..) U tom kontekstu, treba spomenuti i da Katehizam Katoličke crkve spominje masturbaciju kao težak grijeh, također i pornografiju, homoseksualnost, blud i drugo, ali pedofiliju uopće ne spominje.


Preokret u znanosti prije 80 godina

Početne teorije o štetnosti masturbacije bile su bazirane na nekim činjenicama, koje su bile pogrešno protumačene (npr. promatranje bolesnika u ludnicama pokazalo je da većina masturbira, pa je masturbacija proglašena uzrokom ludila); takve se greške u znanosti događaju, a kad se podudaraju sa predrasudama samih istraživača i šireg društva, mnogo se lakše stvaraju i održavaju. Ipak su kroz to stoljeće i pol "onanofobije" mnogi liječnici zdravim razumom uviđali pretjeranost ovih teorija. (Friedman, str 87)

Ključni preokret u znanosti dogodio se tijekom prve trećine 20. stoljeća, zahvaljujući radovima H. Ellisa i i drugih istraživača. Prva od sedam knjiga Ellisovih "Studija iz psihologije spolnosti" bila je u Engleskoj zabranjena zbog "opscenosti" (Abramson i Pinkerton, str. 195) »Gledano unatrag, čini se jasnim da je masturbacijsko ludilo bila bolest koju su stvorili liječnici, a trajnost su joj omogućile pseudoznanstvene pretpostavke koje su odgovarala antiseksualnim tradicijama zapadne kulture.« (Bullough, str. 91-92)

Znanost je odbacila učenja, koja su se pokazala u proturječju s činjenicama. Znanstvenici griješe, ali snaga je znanosti u autonomnom mehanizmu prepoznavanja i ispravljanja grešaka. Većina stručnjaka danas smatra da je masturbacija važan i zdrav, ili u najmanju ruku neškodljiv, oblik spolnosti. (Abramson i Pinkerton, str. 184) Iako su neki teoretičari i teoretičarke, naročito neke feministice, čak i glorificirali masturbaciju, za većinu ljudi i većinu vremena ona nije posve zadovoljavajuća alternativa spolnom odnosu sa partnerom/partnericom. S. Freud je isticao taj problem, ali ga je po mišljenju kasnijih istraživača preuveličavao. Ako netko i u odrasloj dobi odbija spolni odnos s partnerom/partnericom i trajno se zadovoljava samo masturbacijom, to može biti simptom problema, ali samo po sebi nije štetno. Kod pubertetlija, to je normalna faza, o čemu čemo još kasnije pisati.


Štetnost nametanja krivice i straha

U široj javnosti su međutim pogrešna uvjerenja nastavila živjeti, uvelike potpomognuto tabuom da se o seksu uopće ne razgovara, kao i pretrajavanjem kršćanske moralne osude. Kad se o tome počelo otvorenije govoriti, u znanstvenim istraživanjima, psihoterapiji, svakodnevnom životu i u medijima, pokazalo se da je masturbacija uobičajena pojava. Prijekor, pa i fizičko kažnjavanje, obično utječe da dijete tek privremeno prestane sa samozadovoljavanjem, jer je seksualni užitak suviše jak motivator. Može međutim ostati osjećaj krivnje i straha. »U nekim će se slučajevima taj strah preslikati i na druge seksualne aktivnosti, pa pojedinac niti u odrasloj dobi neće moći uživati u seksu bez popratnog osjećaja grižnje savjesti i krivice.« (Abramson i Pinkerton, str. 147) »Dovoljno dokaza povezuje osjećaj krivice zbog masturbacije sa drugim oblicima seksualne represije.« (Abramson i Pinkerton, str. 185)

Usprkos pokušaja u gore navedenom članku zdravstveniodgoj.com, gdje se navode neke dileme o masturbaciji vezane uz psihoterapiju a ne odgoj, danas će rijetki pokušati ustrajati na tvrdnji kako je masturbacija štetna sa zdravstvenog gledišta, bilo kad se radi o fizičkom, bilo mentalnom zdravlju. Ne stoji ni teza o rasipanju: muški organizam i dalje će svakodnevno proizvoditi stotine milijuna spermija. To je empirijski provjerljivo; ostaju neprovjerljive (metafizičke) religijske tvrdnje o Božjoj osudi i kazni, koja će griješnike stići nakon smrti.


Treba li dakle o tome govoriti?

Je li prerano u petom razredu o tome govoriti? Djeca su na početku ili pred početak puberteta; također, što znaju ne samo stručnjaci nego i svi roditelji koji malo obrate pažnju, masturbacija je prisutna već i kod sasvim male djece. U dodirivanju svojih spolnih organa skoro sva djeca pronaći će određeni užitak; to je naprosto činjenica. Kazne i prijetnje većinom ih neće posve spriječiti. Konačno, gotovo svi odrasli ljudi također masturbiraju, stalno ili povremeno. U slijedećem nastavku govorit ćemo o pedagoškom aspektu, a zatim o stavu Katoličke crkve.



Prethodni tekstovi o ovoj temi:

Vrednote spolnog odgoja (20. prosinca 2012.)
Fragmenti o spolnom odgoju (1) (28. prosinca 2012.)
Fragmenti o spolnom odgoju (2): O holističkoj definiciji zdravlja(29. prosinca 2012.)
Fragmenti o spolnom odgoju (3): Letkom protiv "kulturne revolucije" permisivnosti (3. siječnja 2013.)
Fragmenti o spolnom odgoju (4): Odgoj za biranje ili za odlučivanje? (7. siječnja 2013.)

Marginalije uz spolni odgoj (1): Nordijci ne odustaju od razlikovanja roda i spola (28. prosinca 2012.)

Osnovne poveznice

Kurikulum zdravstvenoga odgoja (Osnovni dokument)
Kurikulum zdravstvenog odgoja (Prezentacija, Forum za slobodu odgoja)
Prezentacija o spolnom odgoju u kurikulumu (udruga GROZD)
O programu zdravstvenoga odgoja u školama (Letak HBK)
Istina o zdravstvenom odgoju (Ministarstvo obrazovanja)

Post je objavljen 18.01.2013. u 19:40 sati.