Još jedan prešućen paški sin, paški pjesnik iz 17.stoljeća, koji nije imao sreće da dolazi iz paške plemenitaške obitelji, nego obične pučanske obitelji koja nije uspjela steći titulu paškog plemstva. Tu nalazim odgovor na sva sljedeća pitanja, a ta su da tog prešućenog pjesnika ne pronalazim niti u književnoj historiografiji, pa tada niti u široj javnosti. Dali poradi toga Mršić nije proučavan, ili zbog objektivnih okolnosti, pa je zato postao najzapostavljeniji autor starije hrvatske književnosti.
Tko je zapravo Ivan Mršić?
Pjesnikovo bi se ime i prezime trebalo pisati i izgovarati kako je sam autor zapisivao na naslovnicama svojih knjiga (Givan Mersich – Jivan Meršić). Ivan Mršić je rođen u Pagu oko 1575., u uglednoj pučanskoj obitelji čiji su se preci doselili na Pag iz Bakra u drugoj polovici 15. stoljeća.
Njegovi potomci postati će plemići početkom 18. stoljeća, ali dobivši ninsko a ne paško plemstvo.
Zanimljiv je podatak da je Ivan Mršić kao mletački podanik, služio kao konjanički kapetan u vojsci hrvatskog bana Nikole Zrinskog.
Umro je u rodnom Pagu 1652.,što dokazuje knjiga godova paškog Kaptola.
Pet godina prije smrti, 1647., objavio je u Veneciji dvije knjige pjesama: "Sloge ljubvene i Mantinjade".
Stoga bi se moglo ustvrditi da je Grad Pag mjesto u kojem su rođene mantinjade, ljubavne pjesme mediteranskog ugođaja.
Kada se uđe u dublju analizu od kuda ime "mantinjade" došao sam do toga, da su se dvije riječi pomiješale u jednu. Mantenere ( i manutener, koja je zastarjela i dolazi od latinskog jezika manu tener: držati za ruku), znači održavati, uzdržavati, brinuti se za nešto ili nekoga. U Primorje nailazim na mantinjat, manitentit, mantinj. S obzirom na svoje porijeklo nebi bilo čudno da je Mršić koristio ove riječi.
Druga i ona koja nam zorno govori je mattinata: "ljubavni pjev ili svirka kojom se ujutro budilo voljenu."
Mantinjade su vrlo prisutne u primorskom kraju pa je gospodin Franjo Mohorovičić zapisao: "mantinjada – svirka, povorka mladića koji sa svirkom u mesopusno vrijeme u nedjelju prije podne obilaze kuće djevojaka, a one ih dvore kolačima, pićem, orasima i daju novčani prilog čime stiću pravo na besplatan ulaz na mesopusne plesove. Ven. mantignada."
Karneval je sve prisutan u gradu Pagu i danas paški karneval počinje sa "mantinjadama".
Mršićeve knjige bile su izgubljene, pa je temeljito proučavanje Mršićevih djela neprestano bilo odgađano, sve dok se ponovno nisu pronašla djela. Djela se čuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu. U "Slogama ljubevnim" otisnute su 82 pjesme, u "Mantinjadama" 106, a u Akademijinu kodeksu nalaze se 142 pjesme. Hrvatska književna baština 2 izdala je rad Tomislava Bogdana: "Iznova otkrivene pjesme Ivana Mršića", čijim sam se djelom najviše služio.
Stručnajci najčešće opisuju Mršićevo pjesništvo kao, petrarkizam i barok. Zakasnjelim petrarkistom Mršića su nazivali stariji književni povjesničari, a za njima i mnogi među novijima. Tako oni navode da je njegovo ljubavno pjesništvo, po mnogočemu nalikuje lirici njegovih dubrovačkih ili talijanskih suvremenika.
Mršićeve pjesme u pravilu su formulirane kao neki oblik ljubavne izjave i uglavnom su posvećne nekim povodom kao što su Božić ili Cvjetnica. Pjesme tada nalikuju koledama, a česti su i završeci poput "sad mi s Bogom ostaj" ili "vilo nad sve žene, dobra ti budi noć". Tako dvadeseta pjesma iz Sloga ljubevnih završava na sljedeći način:
Zato gdi, vilo, znaš da te sluga ljubim,
pomoć da mi podaš ne tilo da zgubim,
ostan v miru noćas, daj ti bog što žudim.
Ovime još nije sve rečeno o pjesniku Mršiću, ali ovo što sam do sada zapisao potvrđuje opravdanost daljnjeg proučavanja Mršićeva djela. Činjenica da je Mršić inspiraciju pronalazio u svojem rodnom gradu, u svojim ljudima i njihovim običajima i da je po svoj prilici to duboko osjećao u svojoj duši, a onda to pretočio u poetski zov.
U rodnom mu Pagu danas nema mnogo uspomena na ovog pjesnika, osim jedne ulice koja nosi njegovo ime, stoga ima dovoljno vremena da se njegovo stvaralaštvo, premda skromno, drugačije valorizira.
Post je objavljen 15.01.2013. u 23:24 sati.