Previše je godina prošlo. I ne bih da mora proći još toliko, a da joj ne stignem reći što osjećam.
Ne znam zašto je bilo toliko teško, ali kako vrijeme prolazi, bojim se samo da ne bude kasno.
Ona je hrabra, predivna. Žena puna snage i ljubavi. Snažna i neumorna, a istovremeno nježna i krhka.
Sjedim i gledam je kako leži tu. Razmišljam kako joj je moralo biti teško sve ove godine.
To je žena kojoj su ukrali djetinjstvo, žena koju su kao malu ostavili. Dijete koje se osim za sebe, moralo brinuti i za baku i djeda. Dijete koje se poslije škole nije igralo, već je pravilo ručak i pralo rublje za obitelj u kojoj je zivjelo. Dijete koje se nije bunilo, dijete kojem ništa nije bilo teško. Dijete koje je mislilo da takav život treba biti. Majku nije imala. Ostavila je malo dijete, i otišla trbuhom za kruhom , kao i mnogi drugi tad,u zemlju koja je obećavala. Dijete je zivjelo kod bake i djeda, išlo u školu, nizalo odlične uspjehe, iščekivalo dane kada će doći majka na par dana i posjetiti je.
Dijete je odraslo i pretovorilo se u ženu. Predivnu vitku i visoku ženu smedjih očiju. Ženu koja se odrekla posla i karijere zbog ljubavi. Bila je nježna i romantična, i po njenoj priči, imala je ljubav koja se danas može vidjeti samo na filmu. Bila je sretna. U toj sreći podredila je sve obitelji. Podredila je sve svojoj dijeci. Davala nam je sve ono što ona nije imala. Voljela nas je, brinula se, plakala s nama, smijala se s nama. Nikad nisam vidjela niti jedan trag na njenom licu da joj je to teško. Sve je radila sa osmjehom. Ali nekako, nikad nisam smogla hrabrosti da joj zahvalim za sve to, da joj kažem da je volim. I to me kroz godine boljelo najvise.
Nakon nekog vremena otišla sam iz rodnog grada. Krenula sam svojim putem. Nakon dužeg izbivanja , vratila sam se. Stvari su se promjenile. Nije više bilo idile u obitelji. Uvukao se nemir i tuga. I sama sam se nelagodno osjećala. Majka je bila u bolnici. Htjela sam pobjeći nazad i nadati se da je to sve samo san. Nije bio san. "Charlie, nije san, istina je" ; prizemljivala sam samu sebe. Došla sam joj u posjetu. Sjela sam do nje na krevet. Nije to više bila ona hrabra i neustrašiva žena. Godine su ostavile traga. Na licu se iscrtavao umor, slabost. Nije bilo više one snage i životne radosti. Pomislila sam: Pa zar to život od nas napravi? Bila je tako krhka, sitna, uplašena. Prvi put u životu sam vidjela majku takvu. Uplašila sam se. Prvi put je ona trebala da joj ruku stisnem, i da kazem da će biti sve u redu. Ali nisam to mogla izgovoriti. U grlu me stislo. Rijetko kad sam plakala. Ali tad, suze su nekontrolirano krenule.. Plakala sam i grlila je.. Plakala je i ona. Nisam morala ništa reći. Znala je.
Ostala sam u rodnom gradu. Trebalo je brinuti za nju, pomoći joj, pomoći joj da ozdravi. Pružiti joj ljubav, podršku, kakvu je i ona meni godinama nesebično pružala. Sad tek shvaćam koliko joj je moralo biti teško.
Sjedim pored nje. Jos uvijek nisam smogla hrabrosti da joj kažem. Ali u mislima sam izgovorila: Majko, volim te. Pogledala me je, nasmiješila se.
Post je objavljen 13.01.2013. u 15:43 sati.