Ja ne mogu igrati igrice s ljudskim sudbinama. Nisam ja za to. Kockati se svojim ili tuđim životom. Ali ne mogu ni disati u ovoj sjeti... osjećam kao da se utapam u nabujaloj rijeci osjećaja koji su nekad bili plemeniti i lijepi... U vrijeme kad sam gajila iluziju i pomno je zalijevala da ne uvene. Listovi te iste iluzije davno su sasušili... ja nisam nadarena za botaniku..., a meni su ostali goli zidovi nečeg što sam nekad mislila da dijelim s tobom... I ove moje riječi... kao zalog... onog što je meni bilo stvarno, a uopće nije ni postojalo...
Ja ne mogu igrati igrice s ničijom sadašnjošću i zato sam tu gdje jesam... na korak od utapanja... na korak od spasenja... ovisno u kojem smjeru izaberem ići... Ostaje pronaći snage i napraviti izbor... Ući u sumrak ili stupiti u praskozorje... ostaje na meni...
Post je objavljen 13.01.2013. u 01:34 sati.