Ljetos sam, ležeći između dviju stijena u sunčanom, šumnom zagrljaju neba i mora, razmišljala kako želim upiti svaki trag svjetlosti i soli i sačuvati ih.
A onda sam pomislila kako mi se zimi zapletu misli, obavijene maglom ili snježnim kristalima pa kao da zaboravim ili ne uspijevam dozvati te sunčane trenutke i pustiti ih da me ispune toplinom.
Ipak, danas mi je to uspjelo.
Tako me snažno izazvala želja da u sunčano popodne zagrlim more. I da ono samo šumno šuti pokraj mene i da se tako iskonski razumijemo nas dvoje.
Možda me izazvalo sunčano jutro – jer, ja volim sunčana jutra, a onda me iznenada preplavila čežnja za plavetnilom mora.
Odjednom se javilo ono modro sunčano popodne i razlilo se, prosulo se mojom dušom nježno i snažno kao val i kao svjetlost. Na trenutak sam osjetila toplu i hrapavu stijenu pod svojom rukom; kap mirisne borove smole, sjećanje živo, opipljivo i neizbrisivo.
Ne znam zašto sam uopće i osjetila nesigurnost i posumnjala da ću uspjeti probuditi svoje unutarnje more kad je ono sasvim sraslo s mojim bićem. Katkad mi se čini da smo jedno. I da se nikad ne rastajemo.
Posvuda putuje sa mnom; more je jedina luka koja može putovati.
Uistinu, ne napuštam to mjesto na kojem raste emocija, jasna, čista i sveobuhvatna. I znam da odande mogu krenuti dalje... do novog susreta s morem.
Post je objavljen 12.01.2013. u 12:01 sati.