U planinama se životnim krećem
Ovdje sve je hladno, noć sja
Par ptica u daljini se čuju
Kako plaču, i zovu me
Ali ja se ne odazivam
Da ih uzmem u ruke, da ih poljubim
Prikovan sam ledom u ovom stijenama
Htio bih poći dalje
Ali strmo podnožje, neda mi da hodam
Sve, sve je hladno, noć sja
Zamrljana mi marama
siva, blijeda i napola zaleđena
Iz nje cijedim sa čela si znoj
Iz nje pamtim tugu u očima i sjaj
što je sjao u dubini osmjeha
koji je zakopan ispod mene
kao prašina u sjenci ovog pustila
Jer borim se da se maknem
iz ovih planina osame,
ovih brijegova tuge
Moji snovi, su ostavljeni
i utočište sada
mi je pogled u zvijezdu na sjeveru
A do nje vodi, slomljeno srce
Oh Bože, koliko je dalek put,
do moje sreće, do moje ljubavi
Do mojeg utočišta, do Tebe u punini
Izgubljen sam u planinama, u šumama,
u morima.. u mislima onih
koje sam sam bio pronašao i kao sjetu zakopao
Ispod ove zemlje, kora je kruha
Kojega zlobnici mi iz ruke oteše
Sada njihova je, i oni joj kose ljube
U njihovim očima počiva sigurnost i sreća
onu koju sam toliko tražio, i nikada rukama zdržao
Ja sam stranac, na ovome putu osame
Ovo su moje planine, i tu ništa ne spava
Nitko neće znati moje ime!
Nitko neće uništiti ove planine!
Ili će ih nebo satrijeti, ili će u njima ptice nebeske pjevati
Post je objavljen 10.01.2013. u 22:37 sati.