Marketing
To, Majstore!
Danas se na kioscima pojavio dvobroj časopisa Majstor - praktični časopis za promociju novih materijala, tehnologija i tehničkih informacija, koji eto izlazi već dvadeset i drugu godinu. Autor bloga i glavni urednik nedavno su se upoznali, ali početak je djelovao prilično "rovovski" - svaki u svom rovu, svaki sa svojim oružjem. Međutim, ono što se uvijek dogodi kada ljudi popričaju, a još k tome se i čuju jest međusobno razumijevanje jedne i druge strane. A kada se razgovor nastavi, vrlo lako je uočiti da u stvari i nema dvije strane, već da se radi o jednoj strani s jako puno zajedničkih polazišta, a to su: struka, znanost, provjereni dokazi.
I kad se prihvati otvorenog uma, bez fige u džepu i čista srca ono što sugovornik ima za reći, vrlo brzo se shvati da je mnogo toga zajedničkog, sličnog, prihvatljivog i da se jednostavno više i nema vremena (a ni smisla) raspravljati o razlikama ili neslaganjima ili ih kod sugovornika silom ispravljati. Jer, razlike su zanemarive.
Upravo je tih nekoliko razgovora, razmjene e-mailova dovelo do početka možebitne suradnje bloga i časopisa. Tko zna? Ali, ono što je važno, dovelo je i do razumijevanja što je rezultiralo velikim člankom i najnovijem broju Majstora u rubrici Zaštita okoliša: "Papir, pamuk ili plastika".
Stoga čitateljima bloga predstavljam i preporučam ovaj časopis (ikonicu s linkom na web stranice Majstora imate s lijeve strane). Ovom prilikom izdvajam vrlo zanimljiv uvodnik glavnog urednika g. Tomislava Totha - kojeg možete pročitati ispod naslovnice, a ostaje nam za nadati se da je ovo - parafrazirati ću Humphreyja Bogarta iz "Casablance" - "Tom, mislim da je ovo početak jedne divne suradnje".
Riječ urednika
Globalni majanski požar u kojem su plamtjele najgore besmislice, praznovjerja i neznanje, što su mediji dodatno zalijevali benzinom, trebao je stati 21. prosinca. Pretjerana medijska pažnja o smaku svijeta izaziva zebnju svakog iole normalnog s minimumom obrazovanja. Strašno je i pomisliti da nam i ostale događaje s televizije, radija i žarkožutih novinskih stranica neki nevidljivi urednici serviraju po jednakom mjerilu pobrkanih prioriteta, u koktelu besmislica s nekoliko kockica istine? Ima li razlike između još jednog međugorskog prikazanja u zgodnom času i šokantne vijesti da iz MMF priznaju kako su se gadno zeznuli, a milijuni nestručnjaka s raznih avenija i bulevara ipak imaju pravo?Nisu li, na jednak način, naglavce izokrenute i mnogo važnije činjenice koje zaista utječu na stanje u gradovima, državama i cijelome svijetu, a tiču se sudbine svih? Nisu li analize i prosudbe samoproglašenih financijskih agencija koje jednopotezno diskreditiraju države, nacionalne ekonomije, milijune zaposlenih i njihovih obitelji - zapravo očitanje s nekog bankarskog kalendara koji se vrti poput podmuklog ruleta - u korist onih koji pod stolom podmeću svoju oprugu s gumbom za nepogrešiv dobitak i pljačku?Sličan smo obred imali i lani, kad smo u aferi s plastičnim vrećicama zamalo progutali još jedan parafiskalni namet - dakako u našu korist, u korist deponija i našeg zdravlja, ljepote krajolika i čvrste vjere u pamuk i papir?
Unatoč tadašnjoj galami i protestnim akcijama koje tinjaju, usuđujem se reći da bi eliminacija plastičnih vrećica pojačala zagađenja i devastaciju globalnih razmjera s trajnim pogubnim posljedicama po okoliš. Zvuči heretički, ali je točno. U pitanju su rezerve pitke vode, duboko zagađenje tla, uništenje šuma,robovski rad djece i odraslih u nerazvijenim zemljama, pogodovanje globalnim monopolima i širenju GMO-sjemenja. Kako kratkovidno!
Pa, počnimo od popularnog naziva - plastične vrećice. Iako je plastičnost zaista jedno od svojstava materijala od kojeg su napravljene, naziv sve zamagljuje i vodi u brojne pogrešne zaključke. Iz toga su nastali mitovi i legende, gdje u nepomirljivom sukobu interesa danas malotko pamti što je bila kokoš, a što jaje...
Kako je sav umjetno stvoreni bijes javnosti usmjeren na plastične vrećice pa ih neki nazivaju najlonskima, polivinilskim... čak i polipropilenskima, treba najprije reći da su one - polietilenske (PE).Zapravo, vrećice koje najviše uznemiruju, one iz dućana i supermarketa, napravljene su od polietilena visoke gustoće (High Density Polyethylene - HDPE). Po kemijskom sastavu, u njima je samo ugljik i vodik... i točka. One najčešće, bijele, obojene su titanijevim dioksidom, jednim od ekološki najprihvatljivijih materijala.Iako to uglavnom nije poznato, TiO2 je glavni sastojak svih lakotopljivih praškastih tableta pa i mitskog aspirina. U novije vrijeme, on je i glavni sastojak boja koje moraju biti neškodljive u okolišu - od lazura za vrtne ograde i prozore do crnih premaza vodenih solarnih kolektora. Sve to ukazuje na strašnu činjenicu da ni oni najglasniji, spremni skočiti i na barikade, nemaju pojma protiv čega se bune.
Viši interesi, niži građani
Paušalno neznanje i nerazumijevanje postaje opasnije što je aktivnije. Pritom nas iskustvo uči da u takve burne rasprave neprimjetno uskaču i razni lobiji, od naftaša i plinara do industrije tekstila i papira. Posredno, iza svega je debeli kapital koji malo prevagne na jednu, pa malo na drugu stranu.
Zasad najveću izravnu korist od borbe protiv plastičnih vrećica imaju globalni igrači na području genetički prilagođenog bilja (GMO) koji su već dosad pokorili mnoge poljoprivrede, a za sobom ostavljaju zagađena polja, siromaštvo, glad, očaj i - samoubojstva. Na svaki zahtjev za izbacivanjem plastičnih vrećica i uvođenjem platnenih - oni zadovoljno trljaju ruke.
Iskustva s propašću domaće industije koju su naši nevidljivi uvoznici vješto zamijenili proizvodima sa svih strana svijeta, trebala bi svakom pametnijem promatraču probuditi barem sumnju u otrcani model koji se sustavno nameće.
Znamo li da se polietilenske vrećice proizvode od etilena, a on je nusproizvod procesa u rafinerijama nafte i obrade zemnog plina, jasno je da se iza tog bezličnog proizvoda kriju razne industrijske grane, moćni interesi, multinacionalni kapital - pa i Wall Street.
Kako smo navikli da se u domaćoj politici i gospodarstvu većina važnih odluka kuha u polumraku ispod stola, a otkriva se naknadno, nakon golemih šteta i mase nezaposlenih, svemu treba pristupiti sa sumnjom i zaviriti u ružnu pozadinu odluka koje se prikazuju kao jedino moguće rješenje.
Serija afera s Inom, Petrokemijom, Janafom, Južnim tokom, LNG-terminalom, Diokijem, vinil-monomerom... upućuje na borbu za tržište, zatiranje proizvođača, uništenje konkurencije i potiho guranje u ovisnost o svemu što nije pod kontrolom građana. Iza toga se lako prepoznaju strane banke, multinacionalne kompanije, financijske agencije, ucjene, zakulisne igre i provizije.
Skamenjena Dina
Nakon svih vratolomija oko vlasništva, zaduživanja, ljudožderskih kredita i privatizacije, posrće i naša uspješna izvoznička proizvodnja umjetnih materijala. Riječ je o vrhunskoj tehnologiji s visokim udjelom znanja i izvrsnosti iza koje stoji domaća struka, generacije inženjera, tehnološki i strojarski fakulteti, kemičari, fizičari, iskustva i znanja u procesnoj tehnici...
Mudri i dalekovidni ljudi strpljivo su to stvarali desetljećima, planirali u sofisticiranom lancu svaku kariku za koju je neki mladac morao proći škole, kvalitetno obrazovanje i proizvodno iskustvo u najnovijoj tehnologiji - a tek potom je mogao i šefovati. Prodajom pojedinih karika koje su namjerno izjedane hrđom, danas se korak-po-korak od jednog strateškog partnera do dugog, zauvijek prekida zatvoreni krug od sirovine do izvoznog proizvoda koji je u cijelosti funkcionirao u okviru domaćih resursa i domaće industrije. A to je bogomdani preduvjet za punjenje proračuna i zadovoljenje potreba od javnog interesa!Očito je, domaća struka s iskusnim inženjerima i uigranom industrijom gura se u ćorsokak - s tisućama radnih mjesta. Zar je plastika iz Njemačke, Austrije, Italije, Kine... puno bolja? Bez Dine na Krku - nema ni većeg dijela preostale domaće industrije umjetnih materijala, a mogle bi propasti stotine malih i srednjih tvrtki. Velike, npr. Dioki, već su ohlađene postupnim gušenjem. Je li strani stiropor zaista toliko bolji od domaćega da nam se isplati držati tisuće radnika na burzi ili socijalnoj pomoći?Želimo li masovnu pretvorbu kuća u niskoenergetske ili pasivne, trebaju nam izolatori. Zar ćemo ih, nakon 40 godina proizvodnje uvoziti iz EU ili Kine? Zar smo odustali od tih 10.000 objekata samo zato što nema nikoga tko bi to znao napraviti - ili čekamo neku novu banku, nove partnere koji će te javne zgrade monetizirati, a onda ostaviti bez filtara na dimnjacima i bez grijanja - jer je netko drugi, treća vrata niz hodnik, bez pitanja prodao sve zalihe ogrjeva.
Ne znam kako će financijaši i planeri iz MMF-a okajati svoju grešku tešku trilijune u bilo kojoj valuti...Napravit će harakiri? Nisu li i naši bahati planeri u jednakoj situaciji? Obećali su kako će u slučaju dokazanog promašaja preuzeti odgovornost. Da bi bolje razumjeli što znači taj pojam, moraju u miru promisliti hladnom glavom. Najbolje na nekom alpskom skijalištu.
Tomislav Toth
I treba li ovome što dodati? Ne, samo: To, Majstore!
Post je objavljen 10.01.2013. u 17:54 sati.