Sonetlija nisam, ja se samo igram
dižući tu crkvu sa sonetnim križem.
Al nije spin - čujem bim-bam-bam,
dok ju iz zatitralog akorda i dižem.
Jesen, naša hladna, užarena tijela...
stupovi crkve: drhtim; krče ti crijeva.
Zar što smije ispred moćnog vrela!
Okret i četiri usne - to nebo sijeva?
Mazni prsti, sati nage kože... sniježi;
mala smrt kao toranj katedrale ove.
Strašni zvižduk brzog i - bježi, bježi!
Duende oči tvoje sad pune mi snove
i zato moje dugo otvarati se neće.
Doći će jednom, doći... i to proljeće!
(Dobro ugođen sonet... a gdje je sonet, tu je i okršaj sonetlija)
Post je objavljen 09.01.2013. u 19:15 sati.