Ponekad u tihoj noći poput ove,dok vani blješte zvijezde kroz pahulje snijega
i tako u svakoj noči sada uz dušu tvoju ,svjetlost rasipa svoje dodire
u naborima te noći tišina mog srca i duše uzdiše
jedan čovjek sasvim običan koji te voli , uronjen u sjećanja
gledajući mjesec sjetne stihove piše,
sve njegove riječi u tišini teku,jer nema tebe
i dok te plamene zvijezde svoj odraz jutrima gube
tijelo mu drhti i oči su vlažne,mada ni oči sada nisu važne
koga li sada usne njene ljube
uspomene bole,previše su snažne
tisuću bolnih koraka unutar sebe
pepeo i prah starih uzdaha gori
u srcu što vapi,trebam samo tebe