Pregled posta

Sunčica

Pjevala je – mlada neka cura – ne sjećam se točno lica, ni benda, ni glazbe najbolje. Pjevala je i postala zvijezda večeri čim je prvi put pustila glas. Pjevala je ta o svačemu, sigurna sam, mada se ne sjećam što je to pjevala te večeri.



Bilo je davno. I da moram reći kada točno, ne bih se dobro provela. Jer eto, prošlo je godina od toga. Meni je davno sve što nije jučer bilo.

Bilo je vruće. Sparno. Sjedili smo na terasi kafića koji i danas postoji. Negdje među kalama, dok šetaš tim preuskim ulicama s previše ljudi koji uvijek idu u suprotnom smjeru i uvijek idu tvojom stranom, uvijek ti s desne strane dolaze u susret i ne miču se. Pa se makneš ti. Pa prepriječiš put idućem prolazniku koji te namršteno gleda jer hodaš krivom stranom.

Negdje među tim kalama se otvori veliki trg. Bez crkve i bez spomenika, stupova ili rimskih uspomena. Samo trg, goli trg, popločan sada već izlizanim kamenom. I na tom trgu dva su kafića. Nadomak mora. Ali ne vidiš ga od zgrada. Ne vidiš ništa osim neba iznad sebe i fasada koje su oronule i baš zato se uklapaju. Stoji negdje na kutu i ploča – Trg toga i toga. Tako se zove. I na njemu dva kafića. Dva kafića i velika terasa. Ogromna zapravo.

Sve je ogromno što zauzima više od par kvadrata. Jer, kafići u kalama često nisu takvi. Imaju tek pokoji stolić. Imaju i ovi kafići tek pokoji visoki stolić. Ali ljeti… ljeti se kava ne pije u kafiću. Pije se na terasi. Na toj ogromnoj drvenoj terasi između zgrada, do koje vode kale. Jedna, dvije, tri kale. Dvije s jedne strane, treća s mora. Vode do te terase na kojoj je pjevala ta djevojka. A pjevala je neumorno.

Susjedi nisu sretni što im je pod prozorom terasa. I što ljudi vole tu terasu. I što ta mlada djevojka tako prekrasno pjeva. Pa su te večeri svako malo isključivali struju. A ona bi naprosto počela iznova. Tko zna koliko puta. Uvijek iznova. Jer nije odustajala. Ne ta djevojka!

Sjedila sam, sjećam se kao da je jučer bilo, samo što nije… Pa se ne sjećam s kim sam to sjedila. A nisam znala ni da će netko pjevati. Ne uživo. Sjedila sam…i znam samo da je bilo puno ljudi. Društvo neko. Rijetko kad sjedim u velikom društvu. Nije mi dovoljno intimno. Ali eto. Bilo je veliko. I struja je nestajala. A djevojka je pjevala. I svi smo nešto pili. Znam da jesmo. Bilo je ljeto. Sigurno smo pili. Sigurno! U tim godinama to je jedna od rijetkih stvari koje možeš garantirati – da nećeš biti doma, i da ćeš nešto piti.

Struja se vratila. Isprika tko zna koja. A nije bila kriva. Ali joj je bilo krivo što nam je narušen ugođaj. Lijepa ljudska gesta. Ispričati se za tuđe nedjelo. A ona se baš znala ispričati. Za sve one zelene škure koje su nas okruživale, koje su isključivale struju.

I pila sam. i pričali smo. I zapjevala je.

I odjednom. Niotkud. Došla mi je ta pjesma. Ravno iz zvučnika. I samo meni. Tiha. Beznačajna. Jedna od onih pjesama koje nisam slušala. Jedna od onih s premalo energije. Jedna od onih koje me ne dotiču. Pusti glas! Želim čuti što znaš! Ta pjesma nije bila takva. I početak je netko zapjevao. Ne mogu vam obećati da je cijelu pjesmu sama otpjevala. Možda je i neki mladić s njom pjevao. Uklapalo bi se, s obzirom na činjenicu da je pjesma inače duet.



i podigla sam glavu. onako kako to glava samo zna kad je nešto iznenadi – očima pretražujući svih dvjesto kvadrata terase. Jer nije htjela zvučnik. Htjela je dušu. Htjela je gledati ono živo biće koje koje prozborilo „jednom triba i to reći“

i pogled je pronašao…da, znam – smiješno je što ne znam je li taj početak pjevala djevojka ili je bio i neki mladić – ali sjećam se duše. Sjećam se kao da je jučer bilo.

Opčinila me. Ta obična obična najobičnija pjesma. Ali takve nas najčešće opčine, zar ne? Pa sam pila, to nešto – što god da sam pila. I zurila sam, neumorno upijajući očima i ušima. I sjećam se kao da je jučer bilo, ali je onaj osjećaj u meni živ – toliko živ kao da se upravo sada ponovno rađa, ponovno događa.



i iznenadilo me. To obično malo nekad naškvrabano, vjerojatno popularno, meni nepoznato – to zadnje, „evo me“.

I zapjevala je. Nježno najnježnije. Poput pisma koje pišeš u sitne sate i ne znaš trebaš li ga poslati. Pa ostane u ladici. Tako je zapjevala. Kao tiho priznanje. Kao da mu je prišla. U ljetnoj haljini. Zaljubljenim očima. Kao da ga je predugo čekala.



A gdje si bila? Joj, meni! gdje si to bila… nisam te čula. A pjesma me opčinila. Gdje je bila?



Ne znam što me opčinilo više – pjesma ili pjevačica. A pjevala je dušom. Kako to najbolje zna. Pjevala je kako ne bih znala pjevati i da mi život o tome ovisi.

…
Tražila sam pjesmu. Ne znam koliko. Dugo. Sjetila bih se pjesme pa bih je tražila. Pa je ne bih našla. Pa bih zaboravila pjesmu. Pa sam se opet sjetila. Pa sam je tražila.
I jednom sam je našla. I opet sam je slušala. Sunčicu kako Obali pjeva „Evo me sada sam stigla i rekli su mi tu si ti.“


I stigla sam. Jednom sam stigla. Toliko sam puta poslušala pjesmu i onda je došao dan kad sam je shvatila. U ljetnoj haljini! I sandalama. Shvatila sam dok sam izgovarala u sebi „evo me“- slušala riječi „eto te“ i upijala tuđi osmijeh na obali.


Eto
…sad sam zašila rupu na utorku koji mi se rastvorio po šavu od nepisanja.





Post je objavljen 08.01.2013. u 13:21 sati.