Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rigijev

Marketing

Zelje, razocarenja i patnja

Ugodna iskustva cine zivot ugodnim. Bolna iskustva vode sazrijevanju. Ova ugodna iskustva zivot cine ugodnim no sama po sebi ne vode razvoju.
Patnja stavlja prst na neki dio tebe koji se jos nije razvio, koji treba da raste, da se mijenja i preobrazava.


Pokusaj da promatras razocarenje koje osjecas kad stvari ne idu onako kako si ti zamislio. Promatraj sebe i svoje razocarenje kao da promatras neku drugu osobu. Evo sto se dogadja; negativni osjecaji korisni su da bi se postigla svjesnost, da bismo shvatili. Oni ti daju mogucnost da ih promatras izvana. U pocetku ce potistenost biti i dalje prisutna. Promatranjem dolazi do presjecanja niti koja te veze za potistenost. Uporedo sa razumijavanjem, nit slabi sve dok se potpuno ne izgubi.


Treba li potiskivati zelje?
Ne pokusavaj da potisnes svoje zelje. Tako rizikujes da postanes apatican. Tako ces biti lisen energije sto nikako nije dobro. Zelja je, u zdravom smislu, energija. Zato zelju ne potiskuj nego ju shvati. Ne trudi se toliko da ju ostvaris koliko da ju shvatis.

Nemoj se odricati predmeta svoje zelje nego sagledaj kolika je njegova stvarna vrijednost. Jer ako se odreknemo predmeta zelja onda cemo vjerojatno ostati vezani za njega.
Treba da shvatimo da nas zelje vode ka razocarenju i tuzi.
Svaki put kada smo nesretni, nesto je pridodato stvarnosti. Neka iluzija, neka potreba, neko ocekivanje, neki zahtijev.

Ako hoces da uzivas u nekoj sinfoniji, nemoj se ograniciti samo na nekoliko nota. Pusti ih da prolaze, da teku. Nemoj se zadrzavati na jednom akordu, tako neces moci uzivati u sinfoniji u cjelosti.

Kada se vezemo za nesto, kada se kacimo za nesto, zivot prestaje.

Iluzija je misliti da ce netko nesto uciniti umjesto nas. Da ce mi neki duhovni ucitelj pomoci. Sve moram sam. Kada sam dovoljno patio onda sam spreman da prihvatim i da shvatim. Nitko drugi ne moze da shvati umjesto mene. Ja sam taj koji treba da trazi. Ni na koga se u trazenju ljubavi, istine, svoga pravog JA, ne mogu osloniti.

Jos jedna velika iluzija je da je jako vazno da budemo postovani, da budemo voljeni i cijenjeni, da budemo vazni. Mnogi misle kako je u nas usadjena ‘prirodna’ potreba da budemo voljeni i potrebni. Da nekome pripadamo. To nije istina. Odbaci ovu iluziju i bit ces sretan.

Mi imamo prirodnu potrebu za slobodom, potrebu da volimo a ne i da budemo voljeni.

Jedna zena, na primjer, sva se unjela gledajuci neki film. Gleda komediju i smije se, zaboravivsi da ju nitko ne voli. Sretna je. Izadje iz kina i prijateljica s kojom je gledala film odlazi s nekim muskarcem ostavivsi ju samu. I ona pocne da misli; sve moje prijateljice imaju nekog, a ja nemam nikog. Kako sam nesretna. Nitko me ne voli.

Iluzija je da dogadjaji mogu da nas ugroze, da drugi ljudi imaju moc da nam nanesu zlo. Nije tako. Mi smo ti koji im dajemo moc da to ucine.

Uslovljenost
Da bismo, kod istinske ljubavne veze, jasno vidjeli onog drugog i mogli precizno uzvracati trebamo se osloboditi osobnih sklonosti, ukusa, zelja i svih onih stvari koje nas prijece u tome. Sve te stvari su u nama i potjecu iz uslovljenosti kojoj smo podvrgnuti.
Primjer uslovljenosti; u nekim dijelovima svijeta; Kina, Koreja, ljudi jedu psece meso. Drugima bi, od same pomisli da im se to isto meso nadje na tanjuru, od toga bila muka. Zasto? Druga uslovljenost odn programiranost. Indusima bi se smucilo kada bi saznali da su jeli meso krave dok Amerikancima isto prija.

Zasto se zaljubljujemo u odredjeni tip osobe, a ne u neki drugi? Zato sto smo uslovljeni. U mojoj podsvjesti imam sliku odredjenog tipa koji me privlaci i kada sretnem takvu osobu dolazi do prepoznavanja. Tu krece zaljubljenost i goruca zelja da mi ta osoba kaze da sam joj privlacan. To mi pruza osjecaj srece. Drugi ce reci; “Sto to, tako zanimljivo, on vidi u toj osobi?” Pravi je razlog za to uslovljenost. Ljubav je slijepa kazu. Ne, zaljubljenost je slijepa. Ljubav sve jasno vidi. Zakacenost, ovisnost, neprestane zelje i zahtijevi su slijepi. Istinska ljubav nije.
Razlog zasto jasno ne vidimo druge ljude je uslovljenost; nasi ukusi, emocije, predrasude …

Strah od vezivanja i strah od napustanja
Kljuc za vjecni zivot je nauciti zivjeti u stvarnosti. Fantazije nas odvalace od stvarnosti; zivim u strahu da ce me voljena osoba prestati voliti te ce odabrati nekog drugog i otici. Da bih ju zadrzao moram da se trudim da budem sto zanimljiviji i pazljiviji. Netko me je ubjedio, isprao mi mozak, da mi je da bih bio sretan potreban netko odn necija ljubav. Tako je nastao strah od gubitka odn od napustanja.

Ovdje cu ispricati moje iskustvo-misljenje o dva straha. Strah od biti napusten i strah od vezivanja. Uvijek se radi o jednom od ova dva strah. Kao juznjak sam primjetio da je moj strah-od napustanja manje izrazen u zemlji u kojoj zivim u odnosu na strah od vezivanja koji je cesci. Nizozemska – zemlja u kojoj zivim je sjevernoeuropska zemlja. Razvijena i bogata. Ovdje ljudi doista imaju sto izgubiti. Individualisticko drustvo. Uvijek se sve vrti oko pojedinca cije su zelje i zahtijevi na prvom mjestu. Ja pa onda svi drugi. Bitno je ovdje naglasiti da je to jako napucena zemlja. Ovdje ljudi uvijek trebaju prostora. Tako u vezama inzistiraju da zadrze taj svoj prostor. Ljudi puno i imaju i to zele, za sebe, i zadrzati. Ne uvijek i po-dijeliti. I tako se boje vezati za nekoga jer time mogu biti ugrozena njihova osobna dobra. Pri tome nisu u pitanju samo materijalna dobra nego i druga dobra kao sto je slobodno vrijeme.
Osobno mislim da se na koncu uvijek javi i onaj drugi odn prvo pomenutu strah; strah od napustanja. Naravno da su korijeni nasih strahova u djetinjstvu. Netko tko je uvijek bio uz majku, okruzen ljubavlju i paznjom ce nastojati to poslje u vezama dobiti i zadrzati te ce se bojati to izgubiti. Dok ce se netko odrastao sa puno brace i sestara, u malo prostora i paznje koje je morao dijeliti sa drugima, kada se jednom te paznje i prostora docepa, natojati iste zadrzati odn ce se bojati ih izgubiti … Sve su to programiranosti, uslovljenosti koje nas odvalace od realnosti, stvarnosti.

Iskustva i vjera
Rijec Bog je cest razlog rasprava. To je pojam i nema nikakva smisla raspravljati se oko pojma, misljenja, ideje. Jedino u cemu se mozemo sloziti je da na koncu nitko od nas ne zna sto je Bog. Postoji samo nasa predstava o tome.

Neki je covjek pisao dnevnik dok mu je zena umirala. U poznim se godinama ozenio tom zenom i duboko ju je zavolio. Svojim je prijateljima rekao; “Bog mi je podario, u sezdesetoj, ono sto mi je uskratio u dvadesetoj.” Kada je njegova zena, u velikim patnjama, umrla, vjera u Boga mu se srusila kao kula od karata. Tada se upitao: “Da li je Bog pun ljubavi ili se bavi vivisekcijom?” Odredjeno iskustvo ce utjecati da se odlucimo za jednu od ovih teza.

Ono sto treba ciniti je; nauci sto znaci do kraja zivjeti neko iskustvo, potom ga ostavi iza sebe i kreni dalje. Pritom ne potpadaj pod utjecaj prethodnog dogadjaja. Tako ces putovati sa laganim prtljagom i stoga ces moci svugdje poci i svugdje proci-stici. Ako uspijemo potpuno odbaciti prtljag onda cemo moci zivjeti ovdje i sada i tako spoznati zivot vjecni.

Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi

Post je objavljen 05.01.2013. u 14:35 sati.