Sjedila je na sagu nasred sobe posve puste, puste poput bjeloočnice nakon vrelog poslijepodneva, škrgučući zubima i zibajući se da se primiri. Sasvim je bila smetena, sasvim je bila skvrčena, sasvim je bila smućena, skroz su joj se i kosti savile: d v j e s t o t r i d e s e t š e s t solnih stupova!!!
Bijela joj se tjelesina prelijevala u slapovskoj maniri, bombardirajući stepu končića bezbojnom bradatom anti-borbenošću. Tip-top drip-drop grip-grop, kapale su kapljice znoja.
"Bedak! Bedak!", zagrmi zvukovlje zvonko prostorijom.
-"Ti mama bedak! A sad me pogledaj kako skladno spajam!"
Lice joj se u potpunosti promijenilo: mjesto kože Mjesec, mjesto usta vrelo magme. Nos pak ne stade pa nestade! Samo su još očne lampe nasumično signalizirale, ali i to prije iz navike...
Post je objavljen 24.04.2013. u 00:32 sati.