Mobitel zvoni...
Marko: Hej! Marko je. Što radiš?
Ja: Igram igricu.
Marko: Igricu? Koju?
Ja: Sveerz.
Marko: Što je to?
Ja: It's a mind game. You need to click on set of colors, repeat the spoken colors in right order before the field fills or time expires.
Marko: Aaaa. I to igraš često?
Ja: Ne, jedanput u par mjeseci, da testiram mozak. Cilj mi je svaki put postići najveći score i onda ne igram mjesecima.
Marko: Zanimljivo. Nego, zovem da te pitam, jučer je bilo zabavno, kolači, i tako to. Pa sam mislio, ako danas nemate nešto u planu, da odemo vani.
Ja: Već sam ti rekla, ja ne "idem vani".
Marko: Ti ne ideš vani, ali ona ide. Otići ćemo u šetnju kraj mora, nek se poigra malo, sunčano je.
Ja: .............................
Marko: Reci da, samo reci da. Zar sam se opet vratio na početak?
Ja: Ne, nisi se vratio na početak niti si bio na početku niti si se s njega maknuo. Ne razumijem te, zar govorim klingonski pa me ne razumiješ? Objasnila sam ti sve. Ja ne mogu biti s tobom, ne mogu te voljeti, ne mogu podnijeti tvoje: malo tu malo tamo, a ti ne možeš tvrditi da želiš biti sa mnom jer to je samo iluzija, zasljepljenost. Ne želim pričati na mobitel. Otkad sam pogriješila i razgovarala s tobom razgovaram na mobitel u par dana više nego sam prije godinama. Godišnje trošim 100kn na mobitel, i to tako da uplatim bon da mi ne propadne kartica, ne jer potrošim kune na njoj. Muka mi je od ovoga. Molim te nemoj me više zvati i jednostavno zaboravi da postojim.
I stisnem crvene pixele na ekranu. I ugasim mobitel.
22min poslije.... knock knock
Mama, netko kuca na vratima.
Ja: Što si rekla?
Netko kuca na vratima, hoću vidjeti tko je?
Ja: Ne, mama će, ostani tu.
Otvaram vrata.
Marko: Izađi i zatvori vrata. Rekla si da te ne zovem, mogu to izvesti, ali drugi dio ne mogu. Čuo sam sve što si rekla i razumio sam sve što si rekla. Mrziš sve ljude i očekuješ od svih samo jedno, nož u leđa. I to vidiš u meni. Ali ako me pustiš blizu, osjećaš da taj nož neće biti u leđima već u prsima, i da tu bol nećeš lako podnijeti kao što podnosiš sve druge. Iako ti sad kažem da želim samo prijateljstvo, mislit ćeš da lažem samo kako bi ti se približio. Kako bi te natjerao da popustiš i da spustiš tu obranu koju si digla.
Ja: Nije to samo da ja mrzim sve, mržnja je obostrana. Moje mišljenje na neke bitne stvari se u srži razlikuje od mišljenja većine. I moji stavovi su komplicirani.
Marko: Rekla si većina. Dakle, mene si automatski stavila u većinu koja ima kontradiktorne stavove od tvojih.
Ja: To je....
Marko: Ne. Nisi rekla svi, rekla si većina. To znači da ima ljudi negdje koji dijele tvoje stavove i imaju isto mišljenje.
Ja: Šanse za to... da se sretnemo, govorimo o skoro idealnim uvjetima.
Marko: I ti idealni uvjeti su nemogući?
Ja: Nisu nemogući, samo jako jako malo vjerojatni.
Marko: Ali nisu nemogući.
Ja: Ne, nisu nemogući.
Marko: Stoga, postoji mogućnost da su se desili idealni uvjeti i da smo se u tom trenutku ja i ti sreli.
Ja: A-ha. Točno.
Moje se oči pune suzama, ali ne plačem.
Marko: Ti si samo uvjerena da se ta mogućnost tebi neće pružiti.
Ja: Nije pošteno niti korektno da te uspoređujem sa svojom prošlosti, ali nisi prvi koji me uvjerava u svoju ljubav. Lijepo je ćuti sve te riječi, lijepo je, znaš, imati nekoga u zagrljaju, sve je to lijepo krasno, ali ne treba mi to u životu.
Marko: Moraš dovršiti svoje misli. Nije da ti ne treba, treba ti previše. Treba ti zagrljaj konstantno, svaki dan, do kraja života. Kad bi imala ljubav u svom životu, ne možeš zamisliti jedan dan, ponekad niti jedan sat, a da nisi u njegovom zagrljaju. I od te žudnje se gušiš, i ako se ti gušiš, misliš, kako će tek njemu biti pokraj tebe? Konstanta potreba za iskazivanjem ljubavi, pažnja, potpora. Okružena si s ljudima koji ljubav gledaju kao na vulkan. Tu je, vruć, strastven, i povremeno eruptira. Tebi ne odgovara to, tebi treba Sunce. Konstantna toplina. Svaki dan, svaki moment. To je to, zar ne?. Pogodio sam. Vidiš Sunce i znaš da je tamo negdje, ali predaleko, nedostižan. Ti...
Čujemo kako se vrata iza nas otvaraju.
Marko!!!!
Marko: Hej, ljepotice, dođi.
Podiže je.
Marko: Kako si mi ti danas?
Dobro sam. Nema škole i napisala sam sav domaći.
Marko: Super.
O čemu ti i mama pričate?
Marko: Pa mislio sam da odemo u šetnju malo na obalu, šta kažeš?
Jeeeeee, super, mama, možemo li ići s Markom? Molim te!!!
Ja: U redu. Idemo se obući.
Ja i Marko izmijenimo poglede, moj: nije mi drago što si je iskoristio da izađemo vani, a njegov : nije me briga, želim da budemo skupa.
Nakon kratke vožnje u tišini....
Marko: Evo nas. Pričekaj da ti otvorim vrata.
U redu.
Ona trči po plaži kao da je prvi put vidi u životu, sjaji od sreće.
Marko: Nisam joj otac.
Ja: Nema oca.
Marko: Kao što ti nemaš majku.
Ja: Točno. Manje je više.
Marko: Što joj govoriš kad te pita?
Ja: Ne znam. Nemam pojima. Lažem joj. Prodajem joj maglu. Ona još uvijek vjeruje u ljubav, nevino, i naivno. Moram joj dopustiti da sama nauči lekciju.
Marko: A lekcija je...?
Ja: Ljubav ne postoji. Barem prava ljubav. To je nešto što prodaje čokoladna srca na Valentinovo. Komadići ljubavi, sjene.
Marko: Što onda postoji?
Ja: Ništa, rođenje, život gori od smrti i smrt. Ništa.
Marko: I tako će biti njoj?
Ja: Tako je i bit će svima. Najveća greška ja naše postojanje. Ljudi su paraziti na ovom planetu. Jedino biće koje voljno uništava sve ono što mu prvenstveno treba, čist zrak, pitku vodu i izvore hrane. Kako drugačije objasniti ovo samouništenje doli činjenicom da nikad nismo trebali postojati? Ti se brineš o srcu i ljubavi, ja ne znam hoće li imati pitku vodu kad naraste! Hoće li morati gledati svoju djecu kako se guše u toksičnim plinovima automobila i tvornica?
Marko: Ne možeš promijeniti to...
Ja: I to je opravdanje? Nitko ne reciklira, pa zašto da ja? Nitko ne zatvara vodu dok pere suđe, zašto da ja? Neću biti tu da vidim njenu djecu kako umiru zbog naših grešaka, pa zašto bi me to brinulo? Daleko od oka, daleko od srca? Svi puše, iako lijepo piše na kutiji da pušenje ubija, i ne mogu promijeniti to. Mogu im dozvoliti da puše pokraj mene i mog djeteta, jer, ionako ćemo umrijeti? Zar ne? Nema smisla boriti se. Roll over and play dead.
Marko: To su ti stavovi koji se kose sa stavovima većine?
Ja: Samo neki od njih.
Marko: Onda imam još loših vijesti za tebe.
Ja:...........
Marko: Slažem se s tobom. U potpunosti. Ne borim se javno kao ti za svoje stavove, ali ti se boriš za dvoje i zato ispadaš napadna, agresivna.
Ja: I slažeš se sa mnom, u svemu?
Marko: Slažem se da smo okruženi većinom koja ne razmišlja o budućnosti toliko kao ti.
Ja: Ako ne misliš o budućnosti ne možeš je ni imati.
Marko: John Galsworthy
Ja: Znaš to?
Marko: Da. A znam i još jednu. Samo ljubav čini plodnu dušu.
Ja: Ljubav.
Malo duža tišina...
Marko: Ne znam što sutra donosi, ali znam da sad želim te imati u blizini.
Ja: Ne mogu pristati na to, to meni nije dovoljno.
Marko: Znam. Ja sam rizik koji ti nisi spremna preuzeti.
Okrene se prema meni, obavije moje ruke sa svojima i pita:
Onda imam rješenje za nas. Reci mi, iskreno, kad od sutra te ne bi više ni pogledao, niti ti se obratio, kad, kao što si rekla, više ne bi postojala za mene, bi li ti nedostajao?
Ja: Nedostaje mi nešto svaki dan. Ne mogu reći da si ti to. Ti taj. Da sam sposobna to razlučiti ne bi bili u ovim problemima.
Marko: Ne zanima me on! Ne zanima me tvoj savršeni muškarac, taj plod tvoje mašte. Ne želim biti on, nisam on. Ja sam Marko. Bili ti nedostajao ja, JA?
Ne mogu ga pogledati. Ne mogu. Okrećem glavu i spuštam je na prsa. A on me zgrabi za vrat i podigne mi pogled, licem u lice, oči u oči.
Ja: Ne.
Pušta me iz svojih ruku, udaljava se.
Marko: Dobro lažeš. Poštovat ću to, ali dobro lažeš, zapamti moje riječi.
Post je objavljen 04.01.2013. u 18:48 sati.