U jednoj od firmi u kojima sam radila, sjedila sam godinu dvije u uredu s kolegicom, doktoricom stomatologije, '72. godište, otprilike generacija. Radila je marketing svog segmenta proizvoda, ja svog i u poslu nismo imale puno zajedničkog osim prostora koji smo dijelile. Možda smo se baš zato dobro slagale. Dežurnu idiotkinju i siledžiju u firmi je zvala "gospođa ministarka". Često sam je se sjetila u zadnje vrijeme jer je Zagreb obljepljen plakatima za tu predstavu. Sutra idem na njen pogreb.
Isto jučer sam doznala je mojoj dobroj prijateljici Ca-125 još narastao na 130. Tumor marker. Normala je do 35, a povišen je već godinu dvije. Pregledala jajnike i dojke i ništa. Ne želi gastro i rektoskopiju. Glava u pijesak. Da je cista bio bi najviše 40.
Mene je jučer ujutro skoro kamion pokupio. Pretjecala sam ga, sve 100% čisto, on da žmigavac i krene skretat u lijevo. Na mene. I ja skrećem u lijevo, srećom ne u bankinu nego na proširenje. Legla na trubu i sve ok. Ipak imam oko 250 000 odvoženih. Čak mi se nisu ni noge odsjekle iako su vjerojatno trebale. Na večer su mi podočnjaci bili do usta. A naspavana.
I tako, dođe i takav dan. Malo nas podsjeti tko je uvijek iza ugla, a nikad ne znamo kad će se pokazat. Još sam i danas sva u sevdahu. Proć će.
Post je objavljen 04.01.2013. u 14:08 sati.