Marketing
Misli koje mi je podarila Laguna
Kako je Venecija ranila mene...
Tko si? Često te u nedostatku riječi prešutim.
Kako ću im reći tko si? Kako ću te opisati? Koju boju da ti očima dodijelim? Kako tu boju glasa objasniti? I one poglede nakon neprospavanih noći natrpanih bujicama riječi, što izgovorenih, što otpjevanih.
Kako da nacrtam tišinu a da ljudi shvate njenu puninu, okus kojim mi ispunjava pupoljke?
...Znao si me disati. Znao si osluškivati dah dok muti zrak.
...Znao si doći izdaleka samo da bi se oslonio na neki zidić i promatrao kako sjedim pogleda skrivena pod naočalama, upijajući dan, opipavajući sunčeve zrake.
...Znao si biti danima i tjednima i mjesecima, pazeći da ne učiniš ni korak bliže meni.
Dizala sam ruke od tebe,
Grlio si množinu koja nas je činila.
Danas šetam sama tvojim daljinama.
Nema tog mjesta koje si spomenuo a da ga nisam taknula.
Nema tog restorana koji si pohvalio a da ga se nisam nahranila.
Nema te vode koju si volio a da je se nisam napila.
A nema ni pjesme čije se dubine nisam zasitila, a ipak sam je pohodila.
Sve sam otkupila za sebe. Primila sam sve mrve tvojih proživljenih uspomena. Mojih proživljenih uspomena. Posjetila sam svaki kutak tvojih prošlih dana. I još nisam prešla ni pola puta do sebe. Od žudnje do svog doma.
Putovala sam na jedrima bezdana
obgrljena vjetrovima
unakažena protekom vremena.
Vlažila sam riječima markice pisama uspomena. Lijepila sam ih na sjećanja. Na tebe. Na sebe. Slala sam ih kroz magloviti zrak i nerazbuđeno nebo. I nazdravljala zaboravu.
Sjedila sam i mirovala. Nisi prošao.
Govorila sam i pisala. Nisi čuo. Za to sam se valjda pobrinula.
Preostalo je još jedno. Nudilo se da se sastruže s tijela. Duše. Uma…: Proživi što je proživio. Upij što je tako dugo upijao. Pati što je on pretrpio. Nauči jer tako je i on stvarao.
Klesala sam te iz bezličnih komada stijena. Od najljepšeg kamena.
Pisala sam o tome kako sam te davno i slikala. I bojama unakazila. Utopila tonovima. Nisam se u tome više okušala. Boljeli su me ožiljci koje sam ti nanijela kistovima.
Zato sam te klesala. Sliku bih gledala – kamen bih osjetila. U punini. U prostoru. Stvorila bih te. Klesala sam te. Klesala sam te poput umjetnika. A bog zna da to nisam.
I lupala sam. i kuckala. I odvaljivala višak s tebe.
…
I opet sam te ranila. Obila sam te. Oduzela sam ti dio tebe. Dio sebe.
…
Izlizala sam tvoje crte lica svojim dlanovima. Toliko sam te često grijala hladnog. Noćima dok si mrznuo. Dlanovima.
Uporna.
A nisam uporna.
Stojiš u mom hodniku kao uspomena na greške. I na te se sliježe prašina usamljenih dana mojih zidova dok putujem u potrazi za odustankom.
I odustala sam.
Ali došao si pjesmama.
I prešutjela sam stih.
Ali došao si čašama.
I presušila sam.
Ali nikao si iz suhe zemlje mene.
Gdje god sam te prešutjela izvirio si.
Tko si? Kako da te stavim u slova, a da te ne uvrijedim?
Tko si? Kako da te objasnim, a da se ne uvrijedim?
...(i) kako sam ja ranila Veneciju
…..
Sjedila sam na trgu, ispijala vodu, odmarala stopala umorna od oduševljenosti starinama. Bilo je tako divno. Nepoznato – i nebo. I zemlja. I more. Sve se ispreplitalo. Ovdje je i zemlja bila more. Putevi su bili more. More je zrcalilo nebo. Nebo je ljubilo krovove na horizontu (a svi su govorili da to nije moguće)
Vuklo me.
Naprosto me tjeralo da pružim ruku
Da pružim ruku i povučem prstima dio te savršenosti bliže sebi.
…onda shvatih da sam iskrivila…krajolik… Zgužvala sam nebo. Naborala sam ulice.
Laguna se talasala kao da joj se u tim valovima ogleda jedini smisao postojanja.
A mjesec boje crvene naranče krvario je od mog grijeha. Čudno kako se nebo našlo prozvanim zaplakati tek koji sat kasnije.
Vikalo je. Uništila sam što stoljećima stoji uspravno i uglađeno kao dama na drvenim stupovima ponosa.
…
U mojim prstima oduvijek je neka sila. Izgore mi jagodice katkad od želje. Nesavladiva je snaga koja mi zna kolati rukama. I volim njenu moć. No…zna unakaziti što dotakne. S vremena na vrijeme planu zbog nje i tuđi dlanovi. S vremena na vrijeme naruši maskiranu sliku savršenstva.
…
Povukla sam nebo.
Trg.
More.
Privukla sam ih željna dojmova.
Između dva prsta sam primila dojam i svojatala ga snagom kakvu rijetko ulažem
I zgužvala svoj mali Eden.
…kao stolnjak kad ga netko slučajno…nesmotreno okrzne…povlačeći ga za sobom.
Stajala sam gladna za stolom zgužvanih želja i snova.
A dugo sam ovo sanjala.
Sa dva prsta ponekad nakrivim što ostalih osam teško ispravi
Koliko god se trudilo.
Jer… Ima želje. Ma, ima i nade
I trudiš se. I peglaš. I ne odustaješ.
Ali nema one strasti (ne u osam prstiju)
Nema nagona nesvjesne destrukcije (kao u ona dva)
Kao što nema nevinosti u ispravljanju grešaka.
Nema popravnih s izgorenim remek djelima.
Nema.
Post je objavljen 02.01.2013. u 19:28 sati.