Nekad sam se prvog dana nove godine odmarala od priprema za ispraćaj stare i slatkog napora od dočeka nove. Uz prethodnih dana pripremljenu hranu, bolnih nogu i teške glave, u nekoj vrsti omame, drijemala bih u toplini mog, majčinog ili sestrinog doma, lagano ćaskajući i nadoknađujući na preskok propušteni tv program novogodišnje noći.
Bilo je u tom odmoru neke tihe sjete što je poznata godina otišla i dugo čekana noć prošla, a svečana haljina bačena preko fotelje već bila stara. Bilo je tu i velike radosti, očekivanja, ljubavi i „poljubaca za cijeli svijet“.
Danas nisam mogla gledati „Prohujalo s vihorom“ ili „Zameo ih vjetar“; bio bi mi to već neki možda dvadeseti tužni put. Na reprizu tzv. novogodišnjeg programa nisam naišla, ali me ovaj film odmorio od sebe i sjećanja.
A sutra je novi dan...
Post je objavljen 01.01.2013. u 23:59 sati.