Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 08.01, 2013 u 19:10 sati
Led Zeppelin – “Led Zeppelin I”
Sljedeci utorak se prebacujemo na glavni kolosjek.
Zapocima serija posebnih emisija o najvecima medju velikima, serija posvecena ljudima i grupama koji su uspjeli dohvatiti onu bozansku crtu i prenjeti je masama, bez da su pri tom radili bilo kakve kompromise.
Dapace, svojim ostvarenjima su otvarali do tada nepoznate horizonte muzicke umjetnosti dvadesetog stoljeca.
Seriju otvara sastav koji danas vec ima mitski status i to sa punim pravom - Led Zeppelin!
U emisiji cemo predstavit njihove pocetke, analizirati genezu nihova izricaja, kratko opisati taj dio zivota banda te poslusati cijeli prvi album.
U nastavku, za sedam dana, "Celebration Day", posljednje izdanje tog velikog sastava.
Snimka koncerta koji je samo potvrdio ono sta mit o njima kaze - da su neprikosnoveni na vrhu i da njihova muzika dan danas zvuci cak uzbudljivije nego u vrijeme kad je nastala - prije vise od 40 godina.
Prije neki dan sam sam imao priliku pogledati zadnje izdanje koje su potpisali Led Zeppelin. Radilo se o snimci koncerta u Londonskoj O2 Areni i njihovom koncertu posvecenom osnivacu Atlantic Recordsa, Arhmetu Ertegunu.
Bila je vecer kad su veliki ponovo sisli na zemlju i pokazali ono sta svi znamo – da su bili i ostali najveci medju najvecima.
Bila je to vecer bez nostalgije za nekim proslim vremenima, jer za to nije bilo ni mjesta – to je bila vecer u kojoj se, po tko zna koji put kad su oni u pitanju, dogodila muzika.
I to muzika koja nakon 40 godina od svog nastanka nije izgubila nista od svoje svjezine i aktualnosti, muzika koja je svojevremeno otvorila vrata u nepregledno podrucje heavy rocka, hard rocka, heavy metala, i svih njihovih derivata.
Bila je to vecer u kojoj je bolno falija Bonzo, ali isto tako, bila je to vecer triumfa jedne zivotne filozofije, koja je prezirala pozu i pozerstvo i zivjela u kreativnosti i komunikaciji sa publikom.
Bila je to vecer, koja ce se nazalost, tesko vise ponoviti.
I sad kad znamo kraj, bija bi red da se upoznamo sa pocecima ove cudesne price, price koja na pocetku nije dala naslutiti nista od ovoga iznesenoga, price koja se zove – Led Zeppelin.
Kao sta ste iz uvoda mogli zakljuciti, veceras predstavljam Led Zeppelin.
Ovo je prva od tri emisije posvecene njima, a ujedno i uvod u seriju u kojoj cu predstaviti neke od najvecih svih vremena.
Doduse, neke grupe i soliste sam vec obradio u prethodnim emisijima, tako da de facto samo nastavljam ono zapoceto.
U ovom izdanju emisije Music LP-Underground cu obraditi pocetke Led Zeppelina, donjet nesto manje poznate cinjenice o njima i dakako, u centralnom, muzickom djelu emisije, ide cjeli prvi album grupe, jednostavno nazvan, "Led Zeppelin I".
Netko je jednom rekao da je prica o rock'n'rollu veoma cesto i prica o neodustajanju, prica o upornosti.
Ako se na ikoga ta konstatacija odnosi 100 %, onda je to Led Zeppelin.
Prisjetimo se na trenutak, da ova velika prica sa happy endom ima svoj gorak pocetak.
U samom startu, ovim sviracima “mjesanca bluesa i countrya”, nitko nije davao neku iole ozbiljniju sansu za uspjeh.
Cak stavise, ono sta su im davali, bilo je neshvacanje, ismijavanje i dakako, negiranje bilo kakve perspektive.
No, ajmo bit posteni, pa reci, to apriori odbijanje i negiranje prava na postojanje, nije izum patentiran na Led Zepelinu.
Naime, kad je Brian Epstain, menager tada nepoznate grupe Beatlesi, zakucao na vrata diskografske kuce Decca, ovi su mu odgovorili u stilu: “Cetveroclane grupe vise nisu u modi! Gospodine Epstein, vratite se u Liverpool, tamo imate dobar posao".
A bilo je to 1961 godine !!!
Ajmo spomenuti i Leonard Cohena, koji je prosao isti je put kad mu je propala knjizevna karijera.
Na stranu sta ih je establishment pokusavao odvratiti od “suludog nauma”, od spajanja nespojivog, ali kad takve izjave dolaze iz redova kolega, vec donekle etabliranih muzicara, onda je to u najmanju ruku, obeshrabrujuce.
Dakako, govorim o reakciji od strane Johnu Entwislea i Keithu Moona iz grupe The Who. Nakon sta im je mladi Jimmy Page, rekao da ce osnovati band ciji ce se zvuk temeljiti na krizanju bluesa i nekih drugih glazbenih idioma, ovi su ga ismijali uz posprdni komentar: “Band ce potonuti poput olovnog zepelina”.
Page ne samo da nije odustao nego je i preuzeo frazu lead zeppelin, skrativsi ono olovni u troslovni “Led”.
Prica o bandu Led Zeppelin zapocima daleko prije njenog sluzbenog oformljavanja.
No, bilo bi ipak malo previse ulaziti u te detalje, jer bi onda emisija trajala dobrih sati, te cemo se fokusirati na dio price koji je usljedio po samom raspadu grupe Yardbirdsi.
Yardbirdsi su polako, ali sigurno gibali prema kraju svog postojanja.
No, diskografska kuca, gladna skuda, to nije vidila ili nije tila vidit, te je i dalje ugovarala turneje.
I dogodilo se to, sta se dogodilo.
Grupa se raspala, a ugovorena turneja po Skandinaviji je ostala visjeti u zraku i morala se odraditi.
Na pritisak diskografske kuce, Jimmy Page, sad kao vec bivsi gitarista Yardbirdsa, okuplja novu grupu, dajuci joj ime New Yardbirds, kako bi odradili tu ugovorenu turneju.
Prvu postavu nesudjenih nasljednika Yardbirdsa su cinili, pjevac Robert Plant, bubnjar John Bonham, prateci pjevac Mike Scott, bivsi basist Yardbirdsa, Chris Dreja i dakako, Jimmy Page na gitari.
Dreja uskoro napusta grupu i posvecuje se fotografiji.
Tek da spomenem, kasnije ce napraviti fotografiju koja ce se naci na straznjoj strani debi albuma grupe.
Zamijenio ga je Pageov dugogodisnji prijatelj i kolega, studijski glazbenik John Paul Jones.
Ajmo spomenut i to, da je Pageov prvi izbor za pjevača bio je Terry Reid.
No, on odbija ponudu i velikodusno preporuca Roberta Planta.
Ovaj dakako prihvaca.
Grupa odlazi na turneju bez ikakvih planova za daljnjom saradnjom.
Trebao je to biti “one shoot” band, tek da se odradi ugovorena obaveza.
Nije mi poznato sta se to dogodilo za vrijeme turneje, ali ocito da se na pozrnici dogodila magija i grupa se vraca u Englesku, sa nakanom da nastave zajedno svirati.
Usprkos ignoriaranju, omalovazavanju, ulaze u studio i uporno inzistiraju na svom stilu kojeg vjerno prenose na vinil.
Ovom prilikom moram dati kredite osnivacu Atlantic Recordsa, Arhmetu Ertegunu, koji je bio jedan od rijetkih, ako mozda ne i jedini, koji je u toj divljoj hordi klinaca prepoznao veliki potencijal.
Kao sta smo u uvodu rekli, njemu u cast, Led Zeppelin su se okupili zadnji put 2007 godine, kad je snimljen Celebration Day.
Idemo dalje.
Album izlazi te iste, 1968 godine i dakako, ne pobire lovorike.
Cak stavise, vecina kritika je bila izrazito negativna.
Potpuno normalno, s obzirom da na sceni jos nije bio nitko slican.
Doduse, usporedjivali su ga sa prvjencem Jeff Becka - "Truth", kojem su cak davali pozitivne poene.
Uspredba je bila tim jaca, jer su se na oba albuma nasle obrade blues standarda “You Shook Me”, dajuci argumente svim stranama za pro i kontra.
Ovom prilikom bi citirao i George Martina, producenta Beatlesa, koji je devedestih godina proslog stoljeca izjavija nesto u ovom stilu: “Da su Led Zeppelini snimili prvi album u devedestim godinama, nikad nebi dosli do drugog albuma!”
Ova izjava dovoljno govori o odnosima u muzickoj industriji dvaju razdoblja.
Bilo kako bilo, album je izaso i poceo se lagano prodavati.
Baza fanova je pocela lagano, ali stabilno rasti, sta je grupi dalo podstreh za daljnja istrazivanja u pravcu novog izricaja.
Jer ne zaboravimo, Led Zeppelin su zapoceli kao klasicna blues rock grupa, da bi veoma brzo razvili svoj osebujan stil i uz Black Sabbath utemeljili ono sta se kasnije nazvalo hard rock i njegov evolucijski hybrid, heavy metal.
U ovom kontekstu, Led Zeppelin se punim pravom smatraju utemeljiteljima pravca.
Inace kad o albumu govorimo, taj komad vinila je predstavljao jedno od najvecih osvjezenja u muzici uopce.
Neke od pjesama sa tog albuma su bile obrade blues standarda, ali tako obradjene, da ih niti rodjena mater nebi prepoznala.
Druge, kao “Communication Breakdown”, imale su jedinstveni i prepoznatljiv novi, "heavy" zvuk.
Njima uz bok, nalaze se akusticne teme, poput Black Mountain Side, te teme koje kombiniraju akusticnu i elektricnu gitaru, poput obrade folk teme “Babe I'm Gonna Leave You”.
Dakako, sve to je bilo garnirano agresivnim ritmom, distorziranom gitarom, vristecim vokalom i tsunami basom.
Sve je to bilo novo, novo i novo i cekala se eksplozija.
A ona je dosla sa drugim albumom.
O njemu necemo sada, jer bi nas i on odnija daleko.
Uspjeh prvog albuma pokrenuo karijeru grupe, pogotovo u SAD-u, gdje su imali ceste turneje, te vec par mjeseci nakon njegovog izlaska, Led Zeppelin postaju ime.
I da ne duljim vise, krenit cemo sa albumom.
Emisiju cemo nastaviti kratkom retrospektivom ostatka karijere.
Ovom prilikom bi napomenija, da cemo u nekoj perspektivi, posebno obradjivati svakog od njih, jer svaki defacto predstavlja cjelinu za sebe.
Dunque, nakon prvog albuma i neprestalnih turneja, vecinom po Americi, Led Zeppelin svoj drugi album spremaju za vrijeme turneja.
Studija su bila bukirana za vrijeme pauza izmedju dvaju nastupa, a teme pisane u hotelskim sobama izmedju koncerata.
Snimanja su se zato protegla preko nekoliko kontinenata.
Samo nastajanje tema je bilo pomalo neuobicajeno za to vrijeme, jer su vecnim proizasle iz jamova na pozornici i tonskih proba.
Bilo kako bilo, album izlazi krajem 1969 godine i trese trziste nevidjenom groznicom, dizuci Led Zeppelin ondje gdje pripadaju, u nebesa.
Dakako, album zauzima prva mjesta svih top lista sa obje strane Atlantika.
Sam album nosi, danas vec legendarna, “Whole Lotta Love”, po meni, jedan od najvecih tema heavy ere ikada.
1970 godine, sad vec kao etablirarna grupa, Led Zeppelin ponovo ulaze u studio.
Za razliku od prethodnika, marterijal za treci album je nastajao u tisini seoske idile, gdje su Plant i Page iznajmili kolibu da bi nesmetano mogli stvarati.
Album izlazi i bez ikakvih obzira zauzima prva mjesta na svim listama diljem zemaljske kugle.
Muzicki, predstavlja blagi zaokret prema nesto komornijem izrazu, iako i ovaj termin ne treba svatiti doslovno.
Albumom prevladavaju akusticne teme i pastoralni ugodjaj.
Dakako, blues i folk su jos uvjek duboko zakopani u strukturu kompozicije.
1971 godine Led Zeppelin ulaze u studio da bi snimili svoj cetvrti album.
Ovaj put ulaze kao zvjezde.
Oci cjelog muzickog svjeta su bile uperene u ova cetiri covjeka.
Tesko je u ova komercjalno retardirana vremena opisati kakvo je iscekivanje vladalo prije izlaska albuma.
Page je prilikom ulaska u studio izjavio da Led Zeppelin moze proizvesti niz hitova ala “Whola Lotte Love”, ali da im to nije namjera i da svi koji ocekuju taj korak nazad, neka odmah zaborave na to.
Znajuci kakav je bio treci album, kao i samu cinjenicu da su vec otprije najavili zaokret, taj izlazak novog albuma, je mozda bio jedan od najnestrpljivije ocekivanih albuma u povjeti muzike toga doba.
I onda je izasao.
Sican se pomame i panegirika.
Nije vise bilo kriticara koji je bacio iole losu sjenu na album.
Pohvale i pozitivne kritike su isle toliko daleko da su ponukale Planta da izjavi, pokusat cu otprilike reci sta je rekao, “kako su svi nekadasnji profesjonalni pljucaci po njima, sad postali dupoelisci.”
Bilo kako bilo, cetvrti album je donio standarde grupe i postao njihov najuspjesniji album.
Album nosi epska “Starway To Heaven”, koja je postala zastitni znak grupe.
No, ono sta je promaklo manje vise svima u to vrijeme euforije, je bila naznaka skretanja u nesto drugacije vode hevy rocka.
Naime, pametni ka sta i jesu, svi clanovi su se slozili da je cetvrti album bio vrhunac karijere grupe, ali isto tako i njihovog izricaja.
Trebalo je krenuti dalje, a to dalje je znacilo samo jedno – napustiti sigurno komercjalno utociste, oduprijeti se reciklazi i prezvakivanju materijala i pokusati osvojiti novo podrucje.
Bila su to vremena intezivnog trazenja, te grupa 1973 godine ulazi u studio bez jasne ideje kako ce novi album izgledati.
Rezultat tog trazenja izlazi te iste godine, pod nazivom “Houses of the Holly”.
Biva prvi album na kojem su sve teme napisane od strane clanova grupe.
Isto tako, sta je u biti najvaznije, album nosi zaokret u zvuku, koji postaje nesto leprsaviji, izgubivsi pri tom onu tesku komponentu koja je bila zastitni znak grupe.
Dakako, ne treba onda opisivati kako je album na poceku bio primljen.
Ukljucujuci i autora ovih redaka, manje vise svi smo ostali razocarani.
Ocekivali smo, ako ne “Stairway To Heaven”, onda bar “Whola Lotta Love”.
Nista od toga.
No vrijeme je donjelo svoje i malo pomalo, sve je sjelo na svoje mjesto. Priznajuci evoluciju u njihovom muzickom izrazu, album je dobio svoje zasluseno mjesto, mjesto predvodnika drugog djela karijere velikog banda.
I onda je dosla 1975 godina kad Led Zeppelin objavljuju svoje najzrelije ostvarenje “Physical Graffiti”.
Samo snimanje albuma biva popraceno mnogobrojin incidentima, od kojih je jedan dobrano uzdrmao grupu.
Naime, zbog meni nepoznatih razloga, John Paul Jones je najavio napustanje grupe.
Znajuci njegovu ulogu unutar strukture organizacije Zeppelina, bilo je to skoro ravno raspustanju same grupe.
No incident se nekako izgladio i snimanja su nastavljena.
“Physical Graffiti” obara sve rekorde u prodajama, nepotreno je napominjati da je zauzeo sve moguce top liste.
1976 godine grupa izdaje album “Presence”, koji mimo osvajanja svi top lista i ogromnih naruzbi prije samog izlaska, ipak predstavlja grupu na silasku.
Doduse, bilo je tu svega.
Jos prije nego su se pocele nadzirati konture samog albuma, Plant dozivljava saobracajnu u Grckoj, te biva hospitaliziran.
Ne zeleci odgoditi izlazak, Page forsira snimanje sa Plantom u kolicima, a sam se iscrpljuje beskonacnim satima snimanja i produciranja.
Koliko se sican, jednom je rekao da je nasnimavao dionice i po dva dana bez trenutka odmora i dakako, bez spavanja.
Razlog zurbi je bija studio kojeg su imali na limitirano vrijeme.
Iako mi bas nije bilo jasno, a ni sada, da takve velicine nisu mogle naci neki drugi studio sa fleksibilnijim terminima.
U to vrijeme grupa izdaje i zivi album “The Song Remains the Same”, koji biva popracen dokumentarnim filmom snimljen za vrijeme tri koncerta u New Yorku.
Film dakako hara kinima diljem svjeta, priblizavajuci grupu svima koji nisu imali tu srecu vidjeti je u zivo.
“In Through the Out Door” izlazi 1978 godine i biva posljednji album grupe sa orginalnim materijalom.
I ovaj album biva popracen tragicnim dogadjajima koji su se i te kako reflektirali na njegov sadrzaj.
Naime, prije samog snimanja, Plant gubi sina u nesreci, koja de facto otvara dvogodisnju hibernaciju grupe.
Sam album je u pocetku bio zamisljen kao povratak na neke stare pozicje, ali zivot je odredio drugacije.
Manje vise svi clanovi grupe su u kasnijim izjavama pokazali rezerviranost spram ovog izdanja. Doduse, pa automatizmu, album je osvojio top liste, ali svejedno, ostat ce zapisan u povjesti grupe, skoro kao nedonosce.
I onda dolazi do definitivnog udarca.
24. devetoga 1980 godine, nakon sto je u prethodna 24 sata ispio cetrdesetak duplih votki, tijekom cjelodnevnog vjezbanja banda za turneju, bubnjar Bonham je nakon ponoci odnesen u Pageovu kucu na spavanje.
Sljedeceg popodneva je pronadjen mrtav.
Autopsija je pokazala odsustvo bilo kojih lijekova ili droge u tijelu osim dakako, alkohola.
I tu je bio kraj.
Bez Bonza, Led Zeppelini jednostavno vise nisu bili ono sta jesu.
Odluka je bila jednoglasna i Led Zeppelin je prestao postojati.
Po raspadu grupe dolazi do explozije bootleg izdanja i nevjerovatnog interesa javnosti za nju. Kako bi koliko toliko udovoljili gladnom trzistu, Page, Plant i John, daju suglasnost za jos jedan album grupe.
Album se sastojao od alternativnih, zivih verzija poznatih tema kao i od par “outtakea” sa prijasnih albuma.
“Coda”izlazi, 1982 godine, debelo nakon raspada grupe i to je bilo to.
Zadnji album pod imenom Led Zeppelin!
Muzicki dio emisije cemo zavrsiti posvetom Bonzu, njegovom temom sa ovog, posljednjeg albuma “Coda”
Sta reci o ovoj velikoj grupi, a pri tom ne ponoviti ono vec receno.
Jimmy Page i Robert Plant bili su blues fanatici.
Jimmy Page, kao pojedinac, je vjerovatno, najzasluzniji za planetarni uspjeh Zeppelina.
Jer ne zaboravimo, i prije pridruzivanja Yardbirdsima, Page ima iza sebe prebogato studijsko iskustvo.
Toliko u stvari bogato, da mnogi studijski muzicari cijelog zivota ne uspiju nanizati toliko zvucnih imena kao Page do svoje, dvadesete godine.
Razvoj kreativnog u Yardbirdsima je jednostavo bija uvertira u ono veliko sta je dolazilo. Pametan ka sta je i bija, a i jos uvik je, Page iskoristava sansu koju mu je zivot dao i gazi punom brzinom.
Imajuci blues u krvi i dovoljno iskustva da se moze igrati razlicitm stilovima i smjerovima, bez srama uzima blues standard i obradjuje ga na sebi svojstven nacin.
I ne samo to, vec samo njegovo pisanje tema odise patinom blues starine, tako da je kadikad tesko, u stvari nemoguce razluciti, sta je od tema obrada, a sta orginalno napisana.
Sjetimo se samo “Whole Lotta Love”, planetarnog hita, koji u sebi drzi duboko zakopanog Willie Dixona i Howling Wolfa.
I to Page nikad nije pokusao sakriti.
Jednom je cak izjavio u ovom stilu: “Cesto sam mislio da smo mi na slican nacin, kao što su Rolling Stonesi htjeli biti djeca Chuck Berrya, pokusavali biti djeca Howling Wolfa.”
Osim bluesa, svi clanovi grupe su voljeli i rani americki rock’n’roll.
Ako se kaze da su im velika inspiracija bili Fats Domino i Little Richard, onda pogadjamo metu u centar.
Isto tako, za svojih opustenijih trenutaka na pozrnicama, Led Zeppelin su cesto izvodili rockabilly teme Elvis Presleya i Eddie Cochrana.
U tom komplotu uticaja je dolazilo i do komicnih momenata.
Naime, interpetirajuci svoju verziju bluesa i folka obogaćenog primjesama rokabilija, regea, soula, funka, pa i klasicne muzike, popa, kantrija itd..itd, dosli su u situaciju da ih se proziva za plagijate.
To je bilo tim vise izrazeno jer i pored ocite obrade “cover”verzija, nikad nisu navodili stvarne autore.
No, vrijeme je pokazalo o cemu se radilo.
U pravu su bili oni malobrojni, na pocetku karijere banda, koji su to sve skupa tumacili izrazitom individualnoscu clanova grupe.
Standardni nastupi Led Zeppelina su obicno trajati više od tri sata, jer su im studijske verzije pjesam koje su izvodili bile samo kosturi.
Centralni dio svake teme bile su improvizacije koje su se protezale i do pola sata.
Interesantno je bilo cuti u tim trenucima, recimo par nota ili naznaka Jamesa Browna i opcenito Motown soul glazbe, koja je pogotovo bila draga Bonzu.
Unatoč planetarnoj popularnosti i nebrojeno poziva, Led Zeppelin nikada nije nastupio na televiziji.
Za danasnje pojmove to se cini apsurdno, ali njihovo odbijanje je bilo motivirano povrsnoscu i losom kvalitetom TV produkcije, i ma koliko novih fanova bi im to donjelo, odgovor na sve pozive je bio – NE !
Svaka cast – to se zvalo imati muda !
U svom zvjezdanom razdoblju, od 1971 godine do 1975 godine, koje se opcenito smatra njihovim peakom u karijeri, od Beatlesa preuzimaju titulu "najboljeg benda na svijetu", uskacuci ispred rivala, dvojca Rolling Stonesa i The Who.
Led Zeppelin su ostali zapisani u povjesti muzike kao jedna od najuticajnijih i najinovativnijih grupa uopce.
VH1 ih je uvrstio na prvo mjesto liste 100 najvecih umjetnika hard rocka i na 3. mjesto svoje liste 100 najvecih umjetnika svih vremena.
Imajuci u vidu da su na prava dva smjestili Beatlese i Michael Jacksona, onda je jasno da su u biti, Led Zeppelin number ONE !
Najuticajniji muzicki magazin Rolling Stone ih je stavio na 14. mjesto istoimene liste nazivavsi ih najvećom grupom sedamdesetih, najžešćim bendom ikada i jednom od najdugovjecnijih skupina u povijesti.
Led Zeppelin je uspio prodati preko 300 miliona ploca sirom ove nase napacene zemaljske balote.
Ali fenomen Led Zeppelina tu nije zavrsio. Naime, i pored neaktivnosti banda sa malim prekidima, skoro 40 godina, rijeka poklonika i dalje neprestalno raste, te se procjenjuje da u zadnjih desetak godina raste geometriskom progresijom.
Stoga i ne cudi frapantni podatak, da je prilikom organizacije koncerta 2007 godine u Londonskoj O2 Areni, bilo zapremljeno, slovima i brojkama, 20 miljuna zahtjeva za izdavanje karata.
Lutrijom je izvuceno 18 tisuca sretnika.
Ovo tek toliko da se zna..jel !!
Pored neosporne kvalitete i privlacnosti, to se moze i protumaciti siromasnom, odnosno nikakvom ponudom novoga u muzici danas.
Ali to je vec neka druga, daleko tuznija tema.
Dunque, postoje samo par grupa sa kojima se moze mjeriti komercjalni uspjeh Led Zeppelina, a to su ostala velika cetvorka sa Otoka, Beatlesi, Rolling Stonesi, Pink Floyd i Queen.
I na kraju ovog djela, jedna mala zanimljivost.
Naime, sican se, kad su Led Zeppelin postali planetarno poznati, bivaju tuzeni od strane familje Zeppelin, radi neovlastene upotrebe imena. Slucaj je zavrsio na sudu i ocito se dogodila neka vrst pogodbe, jer ime banda je ostalo.
I na samom kraju, sta je Led Zeppelin znacija meni i svima nama koji smo i jos uvik volimo njihovu muziku.
Glupo bi bilo reci da su determininirali nase zivote.
Ali isto tako, danas je veoma tesko shvatiti ondasnji odnos prema muzici, jer biti roker nije bila poza vec nacin zivota, koji je u sebi nosio krajnji prezir prema toj istoj pozi i pomodarenju.
Bio je to nacin zivota kojeg su Led Zeppelin bili sastavni dio.
U muzickom smislu, Led Zeppelin mi se osobno nametnuo kao referenca za dobru muziku i koliko god je to na kratku stazu bilo dobro, na dugu bas i nije.
Jer, bilo mi je veoma tesko prihvatit muziku koja u sebi nije imala riff ili bar teskometalnu grmljavinu ritam sekcije.
U tom mi je pomogao jedan drugi veliki sastav, Steely Dan, o kojem cu uskoro napraviti emisiju.
No bez obira na sve, dan danas, a to se pokazalo i tokom pripreme ove emisije, uzivanje u muzici Led Zeppelina nema svoj vjek trajanja.
Za razliku od instant proizvoda koji pocnu smrdit nakon sta parfem sa njih ispari, ova muzika nosi svoju mirisnu esencu u sebi i samim time njeno trajanje nema limita.
Nazalost, biologija radi svoje.
Plant, Page i Jones su danas na pragu sedmog desetljeca i iluzorno je ocekivati bilo sta novo od njih.
Oni su dali svoje i to u obilnim kolicinama.
Oce li se naci itko tko bi mogao koracati putem kojim su oni gibali i nastaviti ondje gdje su oni stali?
Osobno cisto sumnjam, ali za dobrobit muzike, moram se nadat.
Nada zadnja umire!
Eto!
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
